U Hrvatskoj je na dan 9. rujna 2021. godine živjelo 586.153 osoba s invaliditetom, od kojih 57% muškaraca i 43% žena. Osobe s invaliditetom, dakle, čine oko 14,4% ukupnog stanovništva. Najveći broj osoba s invaliditetom, njih 45%, ima od 20 do 65 godina te se smatraju radno sposobnim, dok 44% pripada skupini 65+ godina. Invalidnost je prisutna i kod djece u dobi 0–19 godina u udjelu od 11%.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje objavljenim 25. srpnja 2022., u prvoj polovici godine je posredstvom Zavoda zaposleno 1.720 osoba s invaliditetom, odnosno 2,4% od ukupnog broja zaposlenih.
Postoje bar dva dokumenta koja jamče osobama s invaliditetom koje su žrtve zločina potpun i jednak pristup pravosuđu te nalažu državama članicama uklanjanje svih prepreka koje bi mogle ograničiti pristup ili sudjelovanje u postupku.
Primjerice, Direktiva Europske Unije o pravima žrtava naglašava da bi “pri primjeni ove Direktive države članice trebale osigurati da se žrtve s invalidnošću mogu u potpunosti koristiti pravima određenima u ovoj Direktivi, na jednakoj osnovi s drugima.”
Također, Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom utvrđuje da one imaju jednaka prava pred zakonom i pristup pravosuđu, a istovremeno promiče pravo na jednakost i nediskriminaciju.
Bez obzira na to, osobe s invaliditetom doživljavaju višestruke prepreke u pristupu pravosuđu, njihova se prava ne poštuju u potpunosti, a diskriminacija je uobičajena. One su, kao posebna ranjiva skupina, u većem riziku da dožive nasilje, navodi ispred tima Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja, pružateljica podrške Ena Juričić.
“Na prvi pogled se može činiti kao da nema potrebe govoriti o nasilju nad nekom tako specifičnom skupinom, jer nasilje je uvijek nasilje, neovisno o tome prema kome je usmjereno, ali ipak osobe s invaliditetom imaju svoje specifičnosti.”
Osobe s invaliditetom koje su žrtve kaznenih djela imaju ograničeno znanje o svojim pravima te nisu informirani o dostupnoj podršci i zaštiti, navodi se u izvješću Udruge za podršku žrtvama i svjedocima iz 2022. godine. Njihovi zaključci pokazuju i da policijskim službenicima i drugim dionicima nedostaje više znanja o tome kako pristupiti osobama s invaliditetom ili kako prilagoditi svoje postupanje njihovim potrebama.
Stoga je, između ostalog, jedna od preporuka organizacijama civilnog društva uspostavljanje službene platforme na kojoj bi policijski službenici i pripadnici drugih relevantnih sektora mogli razmjenjivati znanja i iskustva o tome kako pristupiti osobama s invaliditetom, a posebice žrtvama nasilja u obitelji, te da ovu platformu trebaju uspostaviti općine. Također, preporuka je da organizacije čiji su korisnici osobe s invaliditetom sudjeluju u obuci policijskih radnika i pravosudnih radnika.
“Ni Kazneni zakon ni Zakon o kaznenom postupku ne definiraju invalidnost ili osobu s invaliditetom, niti je identificiraju kao posebnu skupinu žrtava. Državne institucije se uglavnom fokusiraju na opću podršku žrtvama i nemaju specijalizirane timove ili odjele koji bi se bavili žrtvama s invaliditetom”, ukazuje sugovornica i dodaje da postoje konkretni faktori rizika zašto su te osobe u većem riziku da budu žrtve nasilja.
“Neki od tih rizičnih faktora za doživljavanje nasilja vezani su za to kako ih percipiraju drugi, ali i kako one percipiraju same sebe. Postoje također i različite vrste nasilja koje osobe s invaliditetom mogu doživjeti. Najčešće se razlikuju fizičko, mentalno, seksualno i ekonomsko zlostavljanje. Međutim, postoji i nasilje specifično za osobe s invaliditetom ili za osobe starije životne dobi, a to je zanemarivanje.”
Ovom problemu dodatno su doprinijeli pandemijski uvjeti tijekom kojih su osobe s invaliditetom bile izolirane više nego inače što pokazuju i rezultati jednog istraživanja u kojem je 47,1% ispitanika navelo da su bili izloženi emocionalnom zlostavljanju, dok je 20,8% njih priznalo da su osjetili neki vid izolacije.
Dodatno, istraživanja na ovu temu pokazuju i da su žene s invaliditetom u dvostruko većem riziku da dožive nasilje nego žene bez invaliditeta.
“Brojna istraživanja pokazala su da, kada je riječ o počiniteljima nasilja nad osobama s invaliditetom, najčešće su to njima poznate osobe, i to bivši ili sadašnji intimni partneri ili osoba koja pruža njegu, bio to član obitelji, njegovatelj, osobni asistent ili pak medicinski djelatnici. Međutim, stopa prijavljivanja nasilja je nerazmjerno niska, a kao jedna od čestih prepreka za prijavljivanje nasilja nad osobama s invaliditetom, javlja se i nepristupačnost policijskih postaja i općenito zgrada u kojima se nalaze tijela javne vlasti”, ukazuje sugovornica.
Pored toga, još jedan čimbenik koji može obeshrabriti osobe s invaliditetom da nasilje prijave je to što se primarna motivacija za počinjenje kaznenog djela rijetko bilježi. Uslijed izostajanja uvida u motivaciju počinitelja kaznenog djela, ne postoje vjerodostojni podaci je li konkretno nasilje nad osobom s invaliditetom bilo povezano sa zločinima iz mržnje.
Jedini relevantni podaci koji se odnose na ovaj problem navedeni su u Godišnjem izvješću Državnog odvjetništva, prema kojem je 1.6% zločina iz mržnje bilo usmjereno prema osobama s invaliditetom. Također, kad je riječ o nasilju u obitelji a koje uključuje osobe s invaliditetom, od 2017. do 2020. zabilježeno je oko 10.000 slučajeva nasilja u obitelji godišnje, od čega 90-140 nad osobama s invaliditetom. Međutim, treba imati u vidu da i u ovom slučaju nedostaju konkretni statistički podaci te su ove brojke u realnosti vjerojatno još veće.
Izvještaj možete preuzeti ovdje, a cijelu emisiju Zdravo društvo poslušajte na linku.
Ovaj tekst objavljen je temeljem Javnog poziva za financiranje programskog sadržaja od interesa za Istarsku županiju – Regione Istriana u 2022. godini.
Objavljeni programski sadržaj je odgovornost Saveza udruga Rojca i ne izražava službene stavove Županije.
Autorica: Marija Stojadinović
Foto: Unsplash