Pismo slušatelja prenosimo u cijelosti
OSVRT NA INTERVJU PAOLE ORLIĆ, PROČELNICE ZA KULTURU
(potražite ga na jednom lokalnom portalu…ja ga iz higijenskih razloga neću staviti u privitak ovog osvrta)
Da budem pošten i precizan: ovaj intervju nije “slab” zato što je pročelnica Orlić nužno podkapacitirana (dapače, mislim da ima veliko iskustvo rada u kulturi, a da je po prikazanom modusu operandi osoba kontinuiteta), nego zato što je politički i diskurzivno vrlo vješt tekst koji pokušava neutralizirati kritiku bez da na nju stvarno odgovori. Ovaj intervju nije novinarska forma koja bi trebala insistirati na dubiozama upravljanja pulskom kulturom, nego pažljivo odabrana i vođena komunikacijska operacija.
Pitanja su sugestivna, defanzivna i generička čime se ukida osnovna funkcija intervjua – propitivanje moći i insistiranje na rasvjetljavanju nagomilanih dubioza. Ovdje valja naglasiti da je pročelnica, prema mojim saznanjima, već odbijala razgovor s medijima čije je pero ili glas bio kritičan prema njenom radu.
U tom smislu fokusirat ću se samo na nekoliko momenata koje vrijedi razmotriti.
U razgovoru uočavam sindrom administrativnog eskapizma tj. zaobilaženja problema i nelagode koju ti problemi nose i oglušivanje o činjenice. Kada kaže “ne izbjegavam, fokusiram se na pozitivne stvari” ona ustvari izbjegava konflikt što dovodi do depolitizacije problema. U kontekstu brojnih kontroverzi u pulskoj kulturi (natječaji, upravljanje institucijama, Arena, odnos prema nezavisnoj sceni), izbjegavanje konkretnih problema nije “pozitivan pristup” nego odbijanje odgovornosti i odbijanje ulaska u prostor iz kojeg bi se, da je razgovor vođen propitkivački, teško izvukla od neugodnih tema.
Iz toga proizlazi opetovana mantra o transparentnosti bez ijednog dokaza. Orlić u više navrata ponavlja “transparentno”, “zakonito”, “čiste ruke”. To nisu argumenti, to su političke parole. Ni u jednom trenutku se ne osvrće, niti novinar nalazi za shodno otvoriti tu temu, ni na jednu kontroverzu u vezi političkog kadroviranja (smjene i imenovanja) u Upravnim vijećima gradskih ustanova u kulturi i izbora novih ravnatelja tih institucija, problemima upravljanja Arenom i sl. Transparentnost koja se samo izgovara, a ne demonstrira nije transparentnost nego isprazna retorika. Ipak, osvrće se na jedan jedini problem, i to vrlo reducirano kako bi valjda potvrdila mantru o zakonitosti postupanja pri kadroviranju. Cijeli kompleksan problem oko kadroviranja i pozadinskim političkim ali i osobnim silnicama u Pula film festivalu svodi se na “nije imala odgovarajuću stručnu spremu” čime se ignorira politički ali i osobni kontekst, a kako vidimo iz dostupnih informcija i onaj proceduralni. To je tipična tehnokratska redukcija: problem sustava se svodi na problem jedne diplome, dok pritom bar nekoliko desetaka vrlo konkretnih dubioza (neke je nasljedila, a mnogima osobno kumovala) ostaje nespomenuto.
Po mom sudu najproblematičniji dio razgovora je onaj o diskreditiranju kritike kao “negative”. Naime, već naslovna teza razgovora kako pulska negativa nije ništa posebnija od drugih negativnosti postavlja vrlo prozirnu strategiju koja bi svaku kritiku (a bilo ih je za nakrcati jednu dobru kompoziciju vagona) pretvorio u emocionalni problem, kritičare u “hejtere”. Time se izbjegava suočavanje s realnim pitanjima (koja nisu ni postavljena) kao što su političko i interesno kadroviranje, netransparentni procesi, koncentracija odlučivanja, dvostruki kriteriji. Jer, ako je sve “negativa”, kako sugerira Orlić, onda ništa nije problem. Priču o “hejterima” dodatno zaoštrava prijašnjim iskustvom rada na jednom gradskom projektu kada je bila izložena prijetnjama i mizoginiji. Da ne bude dvojbe takve prijetnje su za svaku osudu. I tu nema “ali”. Problem nastaje kada se legitimna tema nasilja nad ženama miješa s političkom kritikom rada (na vrlo konkretne kritike tom projektu u kojem je sudjelovala u ovom razgovoru nije bilo riječi), kada služi kao retorički štit, kada se implicira da se svaka kritika može interpretirati kao dio “hejterskog” obrasca, kada se briše granica između stvarnog nasilja i legitimne javne kritike. Jer u trenutku kada kritiku proglasiš “negativom” više ne moraš na nju odgovarati, možeš je delegitimirati, možeš je emocionalno diskreditirati. I ovdje treba jasno reći: kritika nije “negativa”, kritika je nažalost jedini preostali oblik javne kontrole. Ali zato niti rečenice refleksije (a ni pitanja) na fantomske projekte kojima je bila važan sudionik – od Pula Non Stop do kandidature za EPK.
Nadalje, veliki projekti uvijek dolaze s obećanjima. Ne samo obećanja sadržaja, nego i smisla. Oni stvaraju dojam kretanja, ambicije, međunarodne vidljivosti. U tom smislu, zazivanje UNESCO-a, niz koncerata u Areni ili organizacija međunarodnih konferencija djeluju kao prirodan jezik kulturne politike koja želi pokazati da grad “diše”, da se pozicionira, da sudjeluje u širim tokovima. Problem nastaje onda kada ti projekti počnu funkcionirati kao zamjena za politiku, a ne kao njezin rezultat. Jer kulturna politika ne mjeri se veličinom događaja, nego strukturom odnosa koje proizvodi. Pitanje nije koliko je koncerata u Areni i što netko preferira, nego tko i kako dolazi do tog prostora, po kojim kriterijima, s kakvim dugoročnim posljedicama za lokalnu scenu. Nije pitanje hoće li se kandidirati neki segment baštine za UNESCO, nego postoji li uopće jasan kulturni model grada: što se razvija, što se zanemaruje, kome se daje kontinuitet, a tko ostaje na rubu. U tom smislu, grandiozni projekti često funkcioniraju kao svojevrsna dimna zavjesa. Oni proizvode vidljivost, ali istovremeno prekrivaju ono što je manje vidljivo, a dugoročno važnije: infrastrukturu, radne uvjete, stabilnost organizacija, održivost nezavisne scene. Zato nema ni riječi u razgovoru o dubiozama upravljanja Arenom, primjerice.
I za kraj spomenut ću najavljeni projekt “pulaevents” koji je zamišljen kao alat za izbjegavanje preklapanja događanja. Ključno je pitanje: tko je do sada proizvodio ta preklapanja? I tu dolazimo do neugodnog, ali nužnog obrata. Platforma nije nastala kao organski razvoj sustava, nego kao reakcija na njegove slabosti – i to slabosti koje dolaze iz samog centra odlučivanja. Drugim riječima, ne radi se o kaosu “na terenu”, nego o nedostatku koordinacije na vrhu.
Paradoks je u tome što sustav proizvodi problem, a zatim sustav uvodi alat kao rješenje i pritom prešućuje vlastitu odgovornost za nastanak problema. Platforma može pomoći u vidljivosti, može olakšati planiranje, može čak i smanjiti slučajne kolizije. Ali ne može riješiti situaciju u kojoj isti akter koji bi trebao koordinirati – istovremeno generira nesklad. Skladan će biti jedino transfer javnog novca u online facelifting pulske kulture. U tom smislu, “pulaevents” riskira da postane upravo ono što pokušava izbjeći: formalno rješenje za suštinski problem. Jer ako se ne promijeni način donošenja odluka, ako ne postoji jasna hijerarhija odgovornosti i transparentni kriteriji usklađivanja programa, platforma će samo digitalizirati postojeći nered.
Zato vrijedi ova jednostavna, ali neugodna rečenica: uzrok problema ne može biti njegovo rješenje.
Najveća iluzija ovog intervjua je da se nešto promijenilo. Nije. Sustav je ostao isti: bez jasne odgovornosti, bez transparentnih kriterija i bez stvarnog dijaloga. I zato svaka kritika mora zvučati kao “negativa”. Ne zato što je neutemeljena – nego zato što za nju ne postoji mjesto. Jer sustav koji ne zna upravljati odgovornošću – ne zna upravljati ni kritikom. Pa je mora neutralizirati. I to je jedina stvar koja ovdje doista funkcionira.
(podaci poznati redakciji)
Foto: Grad Pula