Pulska inicijativa grupe Možemo predstavljena je 14. siječnja, a mnoge je iznenadilo što su se među politički angažiranima po prvi put našla lica poznata po aktivističkom i umjetničkom djelovanju. Vedran Štimac i Davor Vuković u intervjuu za Radio Rojc objašnjavaju da je njihovo uključivanje u političke vode logičan slijed događaja, uzrokovan višegodišnjim nezadovoljstvom gradskih politika.
VUKOVIĆ: Mi kulturnjaci, aktivisti, umjetnici znamo često poprimiti apolitični stil života, ali, pojavom Možemo na hrvatskoj sceni pojavila se opcija koja nudi konkretna i novija rješenja. Ja sam odlučio razbiti taj stereotip i vidjeti kako mogu doprinijeti toj priči.
ŠTIMAC: Slažem se, ali svaki segment života je političan, tako da čovjek djeluje ili ne djeluje. Ja sam kroz svoj umjetnički rad, ali i u brojnim društvenim pokretima davao neki doprinos i obod. Ovo je konkretna situacija gdje imamo priliku iskoristiti znanja i kvalifikacije koje smo stekli za jedan zajednički cilj, a to je da osiguramo Puli prosperitetniju i dostojanstveniju budućnost. Ne Puli kao gradu, nego građanima koji čine taj grad.
U teoriji se ljudi iz civilnog društva ne bave politikom, bar ne na ovaj način. Možemo je upravo to promijenilo. Smatrate li da bi civilni sektor trebao biti samo korektiv? I zašto je Možemo prva stvar zbog koje ste se odlučili baviti politikom?
ŠTIMAC: Mene je natjerala jer ima participativni model, što ne vidim kod drugih stranaka. Ja sam ideološki protiv bilo kakve opresije i zloupotrebe moći. Kada je netko na većoj poziciji ima moć koju usmjerava na nekog tko je ispod njega. Možemo želi napraviti model gdje svi građani mogu jednako participirati u nekim političkim odlukama, kroz povećanje autonomnosti mjesnih odbora, primjerice, da ljudi iz kvartova sami mogu kovati grad prema svojim potrebama i željama. To je cilj, to sam vidio kao opciju koja može preokrenuti trenutno stanje stvari u gradu.
Zar nije bilo još nekih političkih pokreta koji su imali tu participativnost ili je Možemo prvi?
VUKOVIĆ: Ako ih je i bilo, ja se nisam uključivao zato što mi nisu bili dovoljno uvjerljivi. Situacija je takva da moramo napraviti žešće korake.
Znači, mora se ući u politiku da bi se nešto promijenilo? Ne može se van politike ništa napraviti?
VUKOVIĆ: Ne, ne bih rekao da je to uvijek tako i svugdje, nego da su hrvatska politika, a samim tim i istarska i pulska, dovele do toga da se civilno društvo mora uključiti na takav način.
ŠTIMAC: Taj stav da se jedino kroz političku stranku nešto može promijeniti je toliko duboko ukorijenjen u mindset, s čime se ja ne slažem, već mislim da treba biti upravo suprotno, da ljudi kroz različite kanale trebaju izraziti svoje nezadovoljstvo i time se stvari mijenjaju. Ali, pošto su toliko duboko ukorijenjeni, okej, ajmo igrati njihovu igru i napraviti kao pripadnici društva svoju platformu i na taj način ćemo pobijediti. To je strategija kojom ćemo se voditi.
Spomenuo si igru, dakle ulazite na njihov teren, gdje vladaju drugačija pravila, koliko ste spremni za to?
ŠTIMAC: Za svaku igru postoje inovativni momenti na koje oni nisu spremni, to mi imamo. Imamo iskustvo iz društvenih pokreta, iz brojnih društvenih situacija koje oni nisu doživjeli i mi ćemo te situacije pokušati implicirati na model njihove igre. Ljudi su pretrpani poslom, dolaze doma u 16 sati i ne žele se baviti politikom. Važno je imati ulogu nekoga tko ljudima približava politiku, tako da počnu djelovati.
VUKOVIĆ: Nije to toliko novo i radikalno. U malo razvijenijim društvima gdje se osluškuju potrebe lokalne zajednice i građana, to funkcionira dosta bolje. Naša bit priče je da se što šire građanstvo uključi u donošenje odluka koje utječu na njihove živote.

Hrabro ste izašli tog 14. siječnja, kakve su reakcije vaše bliže okoline?
VUKOVIĆ: Moja reakcija je začudila i mene. Ja simpatiziram Možemo od njihove pojave na hrvatskoj sceni i, kad sam nanjušio da se organizira ekipa i u Puli, ponudio sam svoju podršku na poljima gdje ja inače funkcioniram. Kada sam došao na sastanak, vidio sam da je to jedna zdrava i inkluzivna priča i jednostavno su me kupile ideja i iskrenost tih ljudi u njihovim namjerama. Shvatio sam da postoji potencijal i izvrsni kadrovi koji mogu promijeniti priču.
ŠTIMAC: Ekipa je koherentna, to je široka lepeza raznih djelatnosti i ekspertize. Najviše pažnje smo posvetili pričanju o raznim stvarima, od svjetonazorskih do ideoloških, da budemo sigurni da nas to drži na okupu. Ima puno stranaka koje su okupile ljude koji imaju i diplome i fakultete, ali nisu bili bliski po interesima i tu dolazi do raspada cjeline, dok mi imamo jako puno potencijala.
Zašto niste oformili svoju lokalnu skupinu nego idete pod Možemo?
ŠTIMAC: Možemo je doživjela uspjeh, zajedno s koalicijom u Saboru, i dobila je na prepoznatljivosti. U Puli nas pojedinačno znaju, ali ovo nam daje kredibilitet jer su ljudi iz tih pokreta napravili puno stvari, dali su konkretna rješenja i ljudi su stekli povjerenje u njih. Nama je to olakotna okolnost, a sama dinamika funkcioniranja platforme je nama prihvatljiva. Situacija u Puli je takva posljednjih 10-20 godina da su ljudi izgubili vjeru da svojim glasom nešto mogu promijeniti. Tu nastupamo mi, jer imamo cilj promijeniti to, kako bi ljudi koji nisu glasali izađu na izbore, da pokažu da mogu participirati u demokratskom procesu i mijenjati stvari.
VUKOVIĆ: To je prirodan nastavak jer ti ljudi su već surađivali i prije, poznaju se iz drugih akcija i dijele područja interesa. Pokrenut je domino efekt, u državi će se početi organizirati sve više lokalnih grupa koje će se pridružiti Možemo i bit ćemo u stanju napraviti bitnu promjenu na nacionalnoj razini.
Komentari na društvenim mrežama postavljaju pitanje koliko ste ovisni o Zagrebu?
VUKOVIĆ: Ta metoda zavadi pa vladaj je toliko izlizana da me čudi kako uopće funkcionira. Mi dijelimo iste vrijednosti kao ti ljudi, isto ideološki gledamo na situaciju i suradnja je logična. Međutim, da bi naše ideje zaživjele, moramo se osloniti na praksu municipalizma i da Puležani odluče kako će izgledati njihov grad i u kojem smjeru će se orijentirati gradsko gospodarstvo.
Kako natjerati građane da se, nakon radnog dana, uključe u politiku i izjasne o nekim stvarima?
ŠTIMAC: Čovjeku trebaš predstaviti problem ako ga nije svjestan, problem koji ugrožava njegovu okolinu i njegovo dostojanstvo. Možeš mu ponuditi nekolicinu rješenja i kanal kojim može djelovati, i tek onda čovjek shvati. Treba pozivati ljude na solidarnost i pokazati im da problemi koje oni možda nemaju, drugi ljudi iz njihove zajednice imaju i treba im pomoći, jer samo zajednica gdje su svi sretni može živjeti dostojanstveno i prosperitetno.
VUKOVIĆ: Najlakše je preuzeti atmosferu rezignacije. Htjeli mi ili ne, ako se mi ne bavimo politikom, ona će se baviti nama. Ti problemi su svakodnevni, tko god dođe doma s posla, susreće se s problemima koji su rezultat politike. Građani se lako uljuljkaju i zaključe da ne mogu ništa, međutim, mogu jako puno.

Podatak o maloj izlaznosti na izbore je najveća zadaća opoziciji. Kako ih izvući i vidjeti koje je njihovo razmišljanje?
VUKOVIĆ: Ja sam izvučen na izbore prvi put s pojavom Možemo. Nisam izlazio ranije, jer nisam vidio opciju koja mi je ponudila kompletan set rješenja. Ako su mene izvukli, mislim da nisam jedini i da mogu doprinijeti da se još širi krug ljudi privuče.
ŠTIMAC: Glavni cilj je dovesti ljude koji su bili razočarani u politiku, mi smo ljudi koji su bili takvi. Ne da nisam imao povjerenja, nego sam prezirao strukture moći koje su na takav način funkcionirale. A ovo je nešto gdje postoji nada, gdje postoji mogućnost prosperiteta.
Možemo je u kratko vrijeme postala praktički treća politička snaga u Hrvatskoj. Kako?
ŠTIMAC: Često se demonizira aktivizam, to je obrambeni mehanizam vladajućih struktura koje se boje da će izgubiti svoje mjesto u političkom spektru. Ti ljudi koji su aktivisti su ljudi s ulice, iz kvartova, s igrališta, ljudi koji su u konstantnoj komunikaciji s ljudima koji žive na tom području. Od toga da su zajedno igrali nogomet do sudjelovanja u različitim inicijativama, tu je ključ povjerenja ljudi. Osim toga, nudi kvalitetan program koji je sprovediv, koji nije obećanje. Svi ti ljudi su se angažirali iz altruizma, jer su eksperti u svojim poslovima, imaju svoje hobije, a ovo je da pokažu kako, povrh svih obaveza, može se pridonijeti i plemenitijem cilju.
VUKOVIĆ: Ti kao aktivist s ograničenim sredstvima moraš biti puno sposobniji i snalažljiviji od prosječnog političara, čiji put do pozicije u fotelji je zacrtan odavno. On nema iskustvo rada, nije se susreo s problemima, s takvim teškim okolnostima kao što se aktivisti susreću, nije bio na ulici.
Da li vas je strah tog političkog angažmana?
VUKOVIĆ: Da, to je velika odgovornost. Baviti se potrebama stanovništva je užasno teška stvar, naši političari zaboravljaju da rade za narod. Komunikacija oko vlasti ide dvosmjerno, ako je mene netko postavio i dao mi odgovornost, to ne znači da se ja više nikad ne trebam konzultirati s tom osobom.
ŠTIMAC: Puno jača emocija od straha je ako ideš u nešto sa srcem, onda to prevaziđe svaki strah i rezultat može biti samo dobar.
Fotografije: Mirjana Radulović
Intervjuirao: Branimir Slijepčević
Priredila: Marija Stojadinović