U studiju Radio Rojca gostovala je Silvija Mulaček, dugogodišnja zaposlenica Društva osoba s tjelesnim invaliditetom Južne Istre u kojem već 18 godina radi kao administratorica.
Kroz razgovor dotaknute su brojne važne teme vezane uz probijanje društvenih barijera te razbijanja stereotipa prema osobama s tjelesnim invaliditetom, a kako i sama boluje od cerebralne paralize, s mnogima od tih barijera suočavala se kroz svoj životni put.
Svi ti stereotipi kreću još od najranije životne dobi, počevši s nerazumijevanjem najbliže okoline i obitelji, a nastavljaju se i kroz sustav školovanja koji zbog svoje nedovoljne razrađenosti i upitne prilagodbe prema osobama s tjelesnim invaliditetom pokazuje brojne nedostatke.
„Prilikom upisivanja srednje škole moji roditelji dobili su rješenje komisije za upis u Ekonomsku školu, iako sama nisam željela upisati tu školu. U takvim situacijama postoji mogućnost žalbe te stručni tim koji određuje kriterije za upise. Uz to se vrše i određeni procesi poput liječničkog pregleda i psihološkog testiranja, ali u konačnici ne uvažava se želja osobe za upis u neku drugu školu.“
Uz inicijativu pojedinaca te udruga koje skrbe o osobama s tjelesnim invaliditetom, rješenje komisije o upisu u srednju školu ipak je promijenjeno pa je tako uspjela upisati Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna koju je u konačnici i htjela završiti no prepreke se nastavljaju i u daljnjim životnim izazovima poput zapošljavanja ili pak stvaranja obitelji.
„Bilo je svakakvih prepreka. Ne znam koliko osobe s invaliditetom cijene sebe i koliko su svjesne da imaju pravo na ljubav, slobodu vezu i slično. Ja sam se družila, imala prijatelje, putovala, kroz društvo sam i upoznala današnjeg supruga s kojim sam osnovala obitelj. Prilikom osnivanja obitelji i kretanja u nekakav samostalan život bilo je i onih početnih strahova te pitanja poput „Znaš li kuhati? prati robu?“, ali da bi se osoba osamostalila treba otpustiti to. Dala bi i savjet roditeljima koji imaju djecu s invaliditetom da ne rade stvari umjesto njih koje ta djeca mogu sama raditi. Ok, u nekakvim situacijama nam treba pomoć, ali treba nas pustiti da sami zatražimo tu pomoć, a ne da nam se nameće jer na takav način nam se ne čini usluga, već odmaže.“
Uz brojne primjere, Silvija se osvrnula i na neke druge situacije i izazove s kojima se suočavala poput upisa u autoškolu. U Hrvatskoj je svijest o tome vrlo slaba, a mogućnost za polaganje vozačkih ispita u posebnom prilagođenim vozilima jedva da postoji.
„ 2010. upisala sam autoškolu uz podršku i nagovor supruga. Iako sam u početku to odbijala iz straha te je nastao određeni šok, ljutnja i frustracija, vlastiti inat nije mi dao mira te sam u konačnici uspjela položiti vozački ispit. Danas u Puli i Istri više ne postoji mogućnost polaganja vozačkih ispita u posebno prilagođenim vozilima. Postojao je period koji je trajao 7 godina kada se ispit mogao polagati, a danas se za takvo nešto osobe s tjelesnim invaliditetom moraju uputiti u Zagreb.“
Iako je i sama svjesna nedaća s kojima se svakodnevno suočavaju osobe s tjelesnim invaliditetom, Silvija je kroz razgovor navela brojne pozitivne primjere iz vlastitog iskustva s kojima je željela motivirati osobe koje proživljavaju slične situacije kao i ona.
„Moja kolegica često zna reći nisu to prepreke već izazovi s kojima se suočavamo. Uvijek treba naći neko rješenje, savjet ili podršku ako je potrebna. Osobama s invaliditetom vrlo je potrebna podrška, neka ne odustaju i neka žive za svojim željama, snovima te se bore za svoje pravo na život, slobodu i samostalnost jer je to moguće.“
Pripremio: Dino Popović