Izazovi civilnog društva u doba pandemije

Radio Rojc

Objavljeno 17.04.2020. pod Gradimo Rojc

O neočekivanim, pozitivnim uticajima pandemije po cijelom, industrijski razvijenom Svijetu, pisano je dosta. Nema tu ništa novoga, reći će kritičari, dijelom točno.  Sve se znalo i prije no nije uzimano za ozbiljno. Bilo je i ruganja, povremenog, koje je skrivalo partikularne interese.  Sad se u žižu vraća da je javno zdravstvo jako važno, mora biti dostupno, dobro organizirano i opremljeno. Stigao je podsjetnik da društvo preživljava na radu onih ‘prezrenih na svijetu’ , dakle, podcjenjenih, slabo plaćenih medicinskih sestara, vozača, pekara, prodavača, dostavljača, blagajnica, skladištara, fizičkih radnika raznih vrsta. Vrlo je vidljivo da ovakav način života zagađuje zrak, zemlju, vode i da se to lako promjeni samo za par tjedana mirovanja ljudskih aktivnosti. Zemlja se brzo oporavlja kada ju ljudi prestanu zagađivati, vezivno tkivo svake zajednice su solidarnost, uzajamno poštovanje, briga za drugoga. Društva su krivo postavljena i to lako puca, učas se najjača svjetska vojna sila pretvorila u predvodnicu po broju mrtvih od koronavirusa. Oružje ovih dana nimalo ne pomaže, osim kao podsjetnik da su se ti novci, trud, vrijeme mogli, dapače morali utrošiti na sve što treba za život u blagostanju i miru.  

Ako su društva krivo postavljena, ako  je prioritet profit a ne zdravlje, pod obranom mislimo na lovac bombarder a ne na injekciju s cjepivom, pod informiranjem mislimo na istraživačko novinarstvo i brojne, kapacitirane neovisne medije a ne odnose  s javnošću – što je s civilnim društvom? Nije li i ono krivo postavljeno ako je cijelo društvo takvo?

Korelacija svakako postoji, a kako nije cijelo društvo krivo postavljeno, slično važi za njegov građanski dio.

Što se dešava s civilnim društvom ovih dana pandemije?

Prvi je odgovor, da jednostavnog odgovora nema, vrijeme za refleksiju tek dolazi.  Mnogima su ovi dani izolacije, straha od zaraze, prekida aktivnosti i dotoka novca, zagrebačkog potresa, prije svega pitanje preživljavanja. Drugi odgovor se nastavlja na prvi, civilno društvo je na udaru, pred velikom krizom, naravno, jer dijeli sudbinu cijelog društva. Oba su odgovora točna, no postoji i  treći, drugačiji, koji zadire u onaj neuništivi dio civilnog društva, spontanost, solidarnost, osjećaj za pravovremenu reakciju, bunt, nepomirljivost, kreativnost. Koliko su ovo dani renesanse civilnog društva, njegova iskazivanja u svojoj punini i važnosti,  a da to i nije vidljivo?

Točno je da ne znamo što nam je s civilnim društvom i to je normalno. Fizički prekid školovanja, ako ga uzmemo za početak perioda izolacije, desio se pred nepuna dva mjeseca. Sve ono što je uslijedilo, van je iskustva velike većine ljudi: obustava aktivnosti, kretanja, fizičkih kontakata, preventivne mjere protiv zaraze, stalno propitivanje što se događa, koliko je virus opasan, koliko se lako prenosi, što će biti sa svima nama. U tom kontekstu raditi ozbiljne analize stanja civilnog društva nije niti moguće. Uz niz prijetnji, restrikcija, smanjivanja sloboda, primjetili smo i niz već spomenutih pozitivnih efekata. Nije to sve lako evaluirati, objasniti, trebati će nam dosta vremena. Pokušaji se dešavaju poput digitalnoga okruglog stola „Civilno društvo i mladi u doba pandemije“ održanog 2. svibnja, kojeg je vodila vukovarska aktivistica Biljana Gaća. Svjedoci smo i niza anketa koje kruže virtualnim kanalima , istraživači/ce ne miruju.

Civilno društvo je na udaru, to može stajati kao naslov, tema i odgovor na naše pitanje. To je točno a i važno je to javno reći. Problema s ovom tvrdnjom ipak ima nekoliko. Koliko god ona izgledala jasna i neupitna, sama nam mnogo ne govori, ako smo svi na udaru , onda su i neki od nas također na udaru. Kada nema novca za plaće, tada nema novca niti za projektne aktivnosti, neke su od mogućih analogija, kojima se samo vrtimo u krug. Zaustavimo malo taj ringišpil, što vidimo?

Na udaru su mnoge udruge, deseci tisuća zaposlenih u njima, upitne su plaće po iznosu i trajanju. Novci iz raznih proračuna kao i inozemnih donacija, kasne i neće ni stići u očekivanom obimu. Naizgled ima logike: ako se ne mogu aktivnosti održati, tada nema ni novaca za njih. Opasnost je to zaključivanja naprečac, učestalog ovih dana. Pitajmo li statističkog slučajnog prolaznika tko je na prioritetu za novčanu pomoć države, udruge svakako neće biti spomenute. Govori nam to o slici udruga u društvu, nepoznavanju njihove uloge i važnosti. Podsjetimo se malo na to.

Najlakši za pozitivno vrednovanje je rad koji udruge obavljaju u području socijale, zdravstveno humanitarnog, pomoć slabijima, onima kojima je pomoć potrebna. Samo u Istri takvih je udruga  nekoliko desetaka i na njima počiva velik dio socijalne politike našeg ali i mnogih društava. Radi se o entuzijastima, ljudima koji žele pomoći, razvijenoj humanitarno socijalnoj mreži. Kritičari će reći da je to posao države koja ga rado delegira udrugama, pritom štedeći gdje može, no to je tema za neku drugu priliku. Zaključimo, veliki, najveći dio svoga djelovanja udruge provode pomažući ljudima kojima ta pomoć treba. Uskraćivanje dogovorenih novaca kao i nespremnost financiranja u novim promjenjenim uvjetima, svakako otežava taj veliki dio nužnoga posla.

Osim socijalne osjetljivosti, organizacije civilnog društva imaju i druge zadaće. Nadziranje rada organa vlasti, dužnosnika i političara je jedna od najvažnijih.  Nadzor, nepovjerenje, kritika, korekcije, pritisci na vladajuće su potrebni jer je to kontrola moći a niti jedno ozbiljno društvo si ne može dopustiti upravljanje, vladanje bez kontrole. Udruge ali i drugi dijelovi civilnog društva tu su nužan korektiv. Sada već ulazimo u područje gdje nalazimo sindikate, novinarske udruge, nezavisne medije, udruge za ljudska prava, mirovne i ostale civilne udruge i inicijative. Davne 1998. je jedan sudionik Miramida Treninga u Travniku, BiH pitao Marka Hrena, gosta iz ljubljanskog Mirovnog Inštituta : „Vi govorite o civilnim inicijativama a mi u BiH o nevladinim organizacijama. Da li je to do jezika ili je neka druga razlika ?“ Marko je odgovorio, na pola u šali: „ Nevladine organizacije reagiraju na novac a civilne inicijative na potrebu.“ Anegdota, kao i mnoge, sadrži i dosta istine. Zaboravimo na trenutak, sve naše frustracije sa stanjem u sindikatima, medijima, udrugama, politici i zapitajmo se kako bi društvo izgledalo bez toga dijela civilnog društva, stalno u borbi s onima koji imaju resurse, načine, novac, uticaj. Uloga novca je velika tema, jedan od ekstremnijih pogleda se može sažeti u izjavu:  „Ako vam je za djelovanje nužan novac,  preispitajte se, možda ne biste ni trebali djelovati.“  Novac je svakako važan, no onaj tko se buni i aktivno djeluje na društvenoj promjeni (samo) zbog svoje plaće, nije onaj tko će do promjene dovesti.

Do nje, željene promjene, društva solidarnosti, pravde, međusobnog uvažavanja u kojem se sukobi rješavaju bez nasilja dovesti  će svi oni koji takvo društvo žarko žele. To je niz pojedinaca, nas i naših susjeda, sugrađanki i njihovih obitelji kao niz udruga, inicijativa koje su se već dokazale, izgradile, otvorene su, aktivne, prisutne, ne daju se ušutkati, hrabre nas kada nam je teško. Govoriti o nepotrebnosti GONG-a, Centra za mirovne studije, Zelene Istre, SUR ROJC-a, porečkog Centra za građanske inicijative, zatim pokreta Srđ je naš, Varšavska, Kaštijun i mnogih drugih može se iz neznanja ili zbog straha od njih. Udruge se tu pojavljuju kao infrastruktura građanima, one pomažu, podržavaju, educiraju, pojavljuju se kao pravni subjekt gdje zatreba, uskaču sa resursima, ljudima, sredstvima. Bez takvih udruga, iskusnih u nenasilnim akcijama, znatno je teže spriječiti rušenje drvoreda, betoniranje plaže, uzurpiranje javnog dobra, netransparentno trošenje novca, pogodovanja, izaći u javnost kao žrtva obiteljskog nasilja, mobinga ili prekomjernog djelovanja policije.

Vratimo se sada na naše pitanje, kakvo je civilno društvo u doba pandemije. Nije mu lako, no snalazi se za sada, otpuštanja će sigurno biti, kao i otkazivanja planiranih aktivnosti. Na čemu se onda temelji, iskazani optimizam s početka teksta?

Na samoj prirodi civilnog društva kao prostora između privatnog i javnog u kojem svi mi možemo iskazivati i doprinositi izgledu i kvaliteti naših zajednica. Iskazali su se alpinisti u Zagrebu koji su ne samo pomogli stotinama obitelji, uklanjanjem opasnih dimnjaka nakon potresa, već i spriječili mutne poslove preskupe obnove. Mnogi su se građani organizirali po stubištima, kvartovima, fejsbuk i drugim grupama, kako bi pomagali jedni drugima. Pogotovo se to osjetilo nakon potresa kada su zakazali i Grad i Republika u trenutnim reakcijama. Te grupe na društvenim mrežama imaju i preko 20ak tisuća članova, Crveni križ i Dobrovoljna vatrogasna društva obavljaju u doba pandemije veliki posao pomaganja, organiziranja života u novim uvjetima.

S druge strane, najistaknutije udruge su se iskazale u pritiscima i konkretnim akcijama ka transparentnosti vladinih restriktivnih mjera te onih pomoći poduzetnicima i drugima. Od prvoga dana javlja se niz istaknutih stručnjaka za Ustav, vladavinu prava, teritorijalni ustroj, koji propituju, neslužbeno ali javno i kompetentno, svaku mjeru kojom se sužavaju ljudska prava, rada, kretanja, druženja, praćenja naših aktivnosti. Ta povezanost znanja, osobnog integriteta, vrijednosti, medija, istraživačkog novinarstva i javnosti ovih je dana djelovala bolje no ikad.  Može se reći da je i ova kompletna karantena, nikada viđena u nas, uspješno organizirana baš zbog suglasnosti civilnog društva, odsustva otpora masovnom i drastičnom sužavanju ljudskih prava.  Vrijeme će pokazati kakve su mjere najprimjerenije, no u Istri, najbližoj sjevernoj Italiji koja se dugo nosila sa zastrašujućim razmjerima Covida19, nije se ta blizina uopće osjetila na neki negativni način. Suradnja institucija vlasti na svim razinama uz suglasnost civilnog društva, možda je i najsjajniji dio ovoga našega pandemijskog iskustva.

Pregled situacije mora uključiti redovne proteste zagrepčana petkom protiv načina vladanja njihovog gradonačelnika, potaknut izostankom suvislog odgovora na potres. Opozicija u Gradskoj Skupštini Zagreba umnogome dolazi s iskustvom aktivizma civilnog društva. Najveći politički pritisak u ovo doba pandemije dešava se ovih dana u Zagrebu. Kritičari će reći da će ipak politika presuditi, no sami građani su svoj bunt doveli do razine koja se ne može ignorirati.

Ova je kriza pokazala da su civilno društvo upravo organizirani građani koji odgovaraju na neku prijetnju ili potrebu, nužan su mu dio i aktivni istaknuti pojedinci no i infstrastruktura u ljudima i resursima  koju imaju udruge. Njihovo nije da idu niz dlaku moćnima ili većini, već da stalno propituju svaki čin, odluku, ponašanje kojim se moć iskazuje. Moć suradnje ovih dana je dovedena do jednoga od svojih vrhunaca i to se mora primjetiti, zapljeskati i sačuvati. Moć kontrole, vlasti prema građanima, lako se otme, zato je nužna kontrola, zakonsko i vremensko ograničenje.

Financijski udar na civilni sektor jeste jak a biti će i još veći. To može i mora biti poticaj da sebi a još više javnosti, u svako doba dana i noći, svi aktivni mogu jasno reći zašto je važno to što rade. I kako bi izgledalo društvo bez toga rada.

Dokle god ima situacija da se projekti, uredi, izvještavanja, donatori, stručni skupovi i konferencije, plaće i pozicije, Upravni i Nadzorni odbor, pretpostavljaju ljudima i potrebama zajednice a zaboravi se da su to samo alati u izgradnji pravednijeg društva, civilno društvo je na krivom putu . Bolje bi bilo da sociolozi, vjerodostojni pojedinci i udruge, točnije svi uključeni na to paze i upozoravaju, nego virus.

Civilno društvo koje u prvi plan stavlja ljude, odnose temeljene na poštovanju i neiskorištavanju, otvorenost svima u zajednici, stalno propitivanje moćnih a pomaganje nemoćnima, ima budućnost i za njega se vrijedi boriti.

Goran Božičević

Napomena: autor je jedan od utemeljitelja Mirovnih studija u Zagrebu gdje i dalje predaje. U tekstu se ne koristi uvijek distancom jer je i sam aktivni protagonist stvaranja civilnog društva u Hrvatskoj od 1993.

RSS 2.0 | trackback