Nukleus zajednice su njezini građani

Radio Rojc

Objavljeno 30.06.2020. pod Gradimo Rojc

Važnost ozelenjavanja urbanih površina u posljednje vrijeme budi sve veći interes. Ideju Urbanog vrta u Rojcu Zelena Istra začela je još 2010. godine, no uslijed neadekvatne lokacije projekt tada nije dugoročno zaživio. Prateći aktivnosti udruge unutar zadnjih dvadeset godina postojanja, svakako je za zaključiti da su se dosljednošću i ustrajnošću iskazali kao vodeća inicijativa u Istri po pitanju ekologije i zelenih politika. Zbog toga smo porazgovarali s Irenom Burbom, predsjednicom udruge Zelena Istra, začetnicom Grupe za urbane vrtove.

Građani su svjedoci širenju građevinskih zona te istovremenom smanjivanju zelenih parcela, bilo da je riječ o apartmanizaciji ili o širenju trgovačkih centara na periferiji grada. Jedan od primjera je i nadogradnja City Malla na parceli koja je nekoć bila gradski vrt. Čini se da je nedavna situacija s karantenom uslijed epidemije koronavirusa bila dobar poticaj građanima da se jave udruzi s ciljem formiranja inicijative što se u konačnici i dogodilo. Zelena Istra je objavila formiranje Grupe za urbane vrtove koja broji četrdeset članica i članova, raznih dobnih skupina, s predznanjem i bez njega. Grupa je pokrenuta s ciljem da potiče urbano vrtlarenje i lokalnu proizvodnju hrane. Javnim pozivom se apelira na građane da se priključe i predlože lokaciju parcele, aktiviraju se odlascima na sastanke s Gradom i pokažu otvorenost k dijeljenju znanja i vještina. S obzirom na to da je komunikacija s Gradom Pula ostvarena i mogućnost dobivanja parcele postoji, iz inicijative ne gube vrijeme, već u suradnji s udrugama iz Rojca organiziraju projekcije filmova, predavanja i koncertne večeri. Prvi javni događaj Grupe za urbane vrtove bit će projekcija dokumentarnog filma “In Transition 2.0” u produkciji Emma Goude (Green Lane Films).

Film prikazuje spontano nastali društveni eksperiment koji se počeo širiti formiranjem skupine građana u Waylandu u SAD-u, a potom su uslijedili i drugi primjeri poput održivog sela Amoreiras u Portugalu, urbane farme u Pittsburghu, prvom gradskom vrtu u Londonu, itd. Tranzicijske zajednice širom svijeta nastaju kao odgovor na nesigurna vremena u kojem živimo, nudeći konkretna rješenja i optimizam. Upravo urbani vrtovi nude brza i efikasna rješenja, siguran pristup zdravoj i za konzumaciju sigurnoj hrani, smanjuju utjecaj na klimatske promjene, ali što je najvažnije imaju nevjerojatno pozitivan psihološki učinak. Povezujući sugrađane, vrtlarenje potiče i društvenu odgovornost te razvija osjećaj samosvjesnosti pojedinca istovremeno umanjujući osjećaj manje vrijednosti i bespomoćnosti.

Ivana Keller, mag. ing. ekološke poljoprivrede, permakulturna je dizajnerica, članica Tranzicijske inicijative Rijeka te učiteljica vrtlarstva u Osnovnoj waldorfskoj školi u Rijeci. S njom smo razgovarali o bioetičkoj agronomiji (permakulturna, biodinamička, ekološka, regeneracijska i urbana poljoprivreda) i etnobotanici povezujući trenutačnu situaciju s koronavirusom s globalnom klimatskom krizom. Keller Ističe kako živimo u tzv. paradoksu obilja grada – industrije koja mnogo daje, ali u konačnici dokida samu sebe. Zainteresiranima poručuje:“Vi ste oni koji mogu postići direktne promjene u Vašoj okolini!” Aktiviranjem po principima “odozdo”, a ne pukim čekanjem gradskih ili državnih vlasti da nam ispune želje, vlastitim angažmanom, snažnom motivacijom i voljom moguće je stvoriti “zelene autonomne društvene zone”. Dobri su strukturalni primjeri Kube ili Detroita koji su baš zbog krize uzrokovane propašću industrije ili raspadom političkog sustava bili primorani pokrenuti poljoprivredne jedinice unutar gradskih jezgri. Primjera za sadnju i kompostiranje ima na pretek:krovovi, vertikalni vrtovi, mobilne parcele (primjerice na traktorskim prikolicama) su kao stvoreni za promoviranje urbanog vrtlarenja.

I u Istri imamo dobre primjere pojedinih lokalnih jedinica. Primjerice, Grad Umag objavio je javni poziv za davanje 58 vrtnih parcela, površine cca 50 kvadratnih metara. Grad Pazin je takav projekt pokrenuo još 2014. godine. I dok je u SAD-u skupljanje kišnice ilegalna aktivnost, u ovom kutku Planete još uvijek imamo priliku doprinijeti promjenama, malo po malo, kap po kap.

Ivana Vojnić Vratarić

RSS 2.0 | trackback