Nevidljivi sustav napajanja izvođača i publike

Radio Rojc

Objavljeno 03.07.2020. pod Gradimo Rojc

Unatoč pauzi od osam tjedana, ovoga utorka, 30. lipnja projekt Raširi svoja krila priveden je kraju premijernom izvedbom 30-minutne cirkuske predstave-kabarea. Projekt je realiziran u sklopu projekta GRAD(imo) ROJC koji provodi Savez udruga Rojca u partnerstvu s Gradom Pula i udrugama Čarobnjakov šešir, Merlin, Metamedij i Zelena Istra. Protagonisti ove predstave su članovi Centra za inkluziju i podršku u zajednici u Puli zajedno sa suradnicima udruge Čarobnjakov šešir, izvedbenim uličnim umjetnicima, ujedno i sukreatorima i asistentima na projektu. S obzirom na to da ovaj projekt nosi predznak inkluzivnosti, sa sigurnošću možemo reći da je riječ o još jednoj pojavi na umjetničko-izvedbenoj inkluzivnoj sceni, i to prvoj na području Istarske županije. Karakteristično za ovakav model djelovanja jest kreativna suradnja osoba s fizičkim invaliditetom ili intelektualnim teškoćama i onima bez njih. 

Iako smo kao društvo još miljama udaljeni od ravnopravnog uključivanja takvih pojedinki i pojedinaca, koji čine 12,4% populacije RH, u društveni sustav (poput pitanja invalidnine, zapošljavanja i slično) , uz pomoć ovakvih aktivnosti i projekata dokazano je moguće postići “osnaživanje osoba s invaliditetom, upoznavanje ljudi s problematikom ove populacije kroz umjetnost, senzibilizacija čitavog društva da prihvati različitosti.”  

Riječ je ovdje o vještom kombiniranju i prilagodbi cirkuskih vještina s dramskim elementima u režiji Domagoja Šoića. Domagoj naknadno objašnjava da je program kreiran kao cirkuska radionica s ciljem da se isproducira predstava. Kroz trideset minuta svjedočimo prikazivanju novih usvojenih vještina uključujući rukovanje s tri različita rekvizita (plastične vrećice, štapovi, hula hoopa) od kojih svaki ponaosob uvjetuju određenu kvalitetu, formu i motoričku zahtjevnost i izazivaju oduševljenje publike. Nakon uvodne scene s izvođačem koji u “svom filmu” prati svoj ritam putem slušalica, pojavljuje se čitava trupa te kreće razvoj scene s vrećicama, ritmički zaustavljana i nanovo pokretana.

Lakoća vrećice utječe na kvalitetu kretanja, na momentum, te dopušta manipuliranje prostorom i pokretom između polijetanja i slijetanja rekvizita. Jednaki pristup kvaliteti pokreta ostvaren je korištenjem metar i po dugih štapova, prvo unutar pokreta u maniri homolateralnog kretanja, dodavanjem u parovima (kroslateralno) te prostorno ispreplitanjem.

Treći rekvizit, hula-hoop izvođači također koriste vrlo vješto, na više načina, opet u odnosu na prostor i  na tijelo. nošenjem dva XXL hula-hoop dolazi do velikog finala, prolama se pljesak u publici, a uzbuđenje gledaoca i izvođača je na vrhuncu.

Nakon izvedbe publika je imala priliku pitati izvođače pojedinosti vezane uz suradnju na projektu, ali i pohvaliti sve uključene. 

Publiku je zanimalo na kakav način su slagali izvedbene materijale, improvizacijom ili unaprijed pripremljenim scenama.Nikola Mijatović kaže: “Sve je kreirano kroz suradnju. Mi smo donijeli rekvizite i kroz upoznavanje i vježbu korisnici su stvarali materijale uz našu minimalnu pomoć. Na kraju smo ih poslagali u scene.”

Nadovezali su se režiser Domagoj Šoić i koautor  i Milan Manić: “Imajmo na umu da nas je epidemiološka situacija zaustavila usred procesa. Radili smo sedam tjedana, ali smo morali stati. Nakon osmotjedne pauze u samo devet dana dovršili smo kompletno cijelu predstavu! Bojali smo se da će naučeni materijali ‘ispariti’ u tom periodu, ali sve je ostalo, svega ste se odmah sjetili pa je bilo lako završiti proces.” Publiku je zanimalo i koja je bila najteža točka, na što su izvođači jednoglasno odgovorili:

 “Niti jedna! Nema toga! Uživali smo svakog trenutka!” Nikola Mijatović je dodao da je “najteži instrument onaj kojeg ne vježbaš. A oni su puno, puno vježbali. I zabavili su se pri tome”.

O samom radu na predstavi, jedan od izvođača, Neven Kresina, rekao je: “Guštali smo! Tužan sam jer je gotovo. Sad smo pokazali ljudima da mi možemo još, da imamo veliku ljubav prema ovome što radimo”. Žarko Sinčić nadodao je da voditelji nisu bili strogi, naprotiv, bilo im je jako zabavno. “ Došlo bi do nekih rasprava, ali to smo odmah riješavali.”I trema im je nepoznanica: “Ma kakva trema! Nema treme!”,viknuli su svi u glas). Tomislav Bašić je zaključio da je odsutstvu treme pomogla činjenica da publiku nisu niti vidjeli zbog svjetla reflektora pa su se fokusirali jedni na druge i “trudili, trudili i trudili” da sve izvedu najbolje što mogu.

Na pitanje da li su vježbali za vrijeme korone opet svi u glas odgovaraju: “Nismo! ( smijeh)- Ali sve smo zapamtili.”

Korisnici su konstatirali da im se rasplamsala želja za daljnjim radom. Spremni su na gostovanja po regiji, a i šire, ako epidemiološka situacija to dozvoli, naravno. 

Nakon izvedbe, publika i izvođači su se spustili u unutarnje dvorište Dnevnog boravka na zakusku i druženje. Tamo smo porazgovarali s Petrom Pletikos, stručnom suradnicom na projektu koja je imala priliku tri godine surađivati s Centrom za inkluziju provodeći raznovrsne likovne radionice s korisnicima. Petra kaže: “…bez obzira na iskustvo rada nikako nisam mogla predvidjeti što će biti i kako će sve ispasti na kraju. Bilo je to vrlo intenzivno iskustvo s iznenađujućim ishodom”. Čim je izgovorila ove riječi osvojila je topli zagrljaj od ponosnih Tomislava i Nevena. Autor glazbe, Marijan Jelenić iznimno je zadovoljan iskustvom i izvedbom, a na pitanje vezano za princip rada kaže: “Ja imam svoju arhivu snimljenih zvukova koje sam kombinirao na probama i pratio kako izvođači reagiraju. I točno bih vidio kada im nešto određeno paše… i odmah uvrstio. Desilo bi se i da im predložim neku melodiju, ali dobijem kritiku i odbijenicu”.

Producentica projekta Raširi svoja krila, Irena Boljunčić poručuje kako bi ovo mogao biti samo početak daljnje suradnje, kada bi uvjeti to dopuštali te kako će dati sve od sebe da uspostavi komunikaciju s lokalnim kazališnim festivalima kako bi se omogućila gostovanja.

I na kraju vrijedi zaključiti da je izvedba koju smo imali prilike vidjeti u kazalištu Dr. Inat samo vrh sante leda emocija, uzbuđenja i sreće koju iskustvo ovakvog tipa suradnje daje, a izvođenje pred publikom pretvara se u nevidljivi sustav napajanja između izvođača i publike. Dijeliti taj naboj dugoročni je cilj.

U predstavi igraju: Emin Bašić, Jadranka Žinić Mijatović, Kristina Smiljanić, Neven Kresina, Nikola Mijatović, Milan Manić, Ornela Ujčić, Tomislav Bašić, Vladana Manić i Žarko Sinčić.

Ivana Vojnić Vratarić

RSS 2.0 | trackback