To nije posao, to je poziv

Radio Rojc

Objavljeno 16.10.2019. pod Gradimo Rojc

U životu svakog pojedinca kada postane roditelj vlada misao kako svom djetetu želi sve najbolje, želi mu sretnu budućnost, zdravlje, obitelj, dobar posao, sretan život. Želi mu omogućiti da preskoči mučne prepreke koje je roditelj možda u svom životu morao prijeći. No, kada se roditelj suoči s činjenicom da je njegovo dijete drukčije i da će ostati drukčije do kraja svog života, tek tada zapravo na vidjelo izlazi sirova snaga roditeljstva. Ona koja zaista miče sve prepreke , preskače sve zidove a sve kako bi svom djetetu osigurao dostojanstvenu budućnost.

Iz takve jedne želje da se djeci i osobama s intelektualnim poteškoćama olakša svakodnevni život, kako njima tako i njihovim obiteljima ali i da se pobrine za njihovu budućnost, izraslo je djelo koje živi već nekoliko desetljeća.

Gvido Radolović, danas ravnatelj Dnevnog centra za radnu terapiju i rehabilitaciju u Puli i sam je roditelj sada već odraslog sina s intelektualnim poteškoćama. Roditelj koji nije sjedio i čekao da drugi učine nešto već je odlučio sam učiniti bolje sutra za svoje, i ne samo svoje dijete. Razmišljajući o odrastanju svoga sina ali i o njegovoj budućnosti, gdin. Radolović je već  krajem 80.-ih godina prošlog stoljeća oko sebe okupio roditelje slične sudbine, osnovao Udrugu i odlučno krenuo u stvaranje nečega što će danas biti Centar za radnu terapiju i rehabilitaciju. Mjesto na kojem odrasle osobe s intelektualnim poteškoćama mogu provesti vrijeme u druženju, radionicama, aktivnostima koje obogaćuju njihovu svakodnevicu i mjesto na kojem ih njihove obitelji bezbrižno mogu ostaviti. Iako ova skraćena povijest Centra stane u jednu rečenicu, valja ipak reći i ono što nam je gospodin Radolović u nekoliko navrata ponovio. Nije uvijek bilo lako, dapače bilo je teških trenutaka, bilo je trenutaka kada su , kako on kaže, pojedinci gledali svoje interese, a ne interese djece, bilo je i uplitanja politike. Bilo je razilaženja u mišljenjima i stavovima u kojem smjeru se njihove aktivnosti trebaju razvijati. Mučili su se s neadekvatnim prostorima u Vodnjanu, u centru Pule, u garaži obitelji Radolović, sve dok se nije pojavila ponuda o prostoru u Društvenom Centru Rojc. U Rojcu su punih 19 godina. Bili su među prvima koji su uselili u tu bivšu vojarnu, no nećete od Gvida čuti žalopojke o tome kako je tada izgledao taj napušteni prostor. Kompletno uređenje prostora za njega je bila tek manja građevinska prepreka, a ono na što se fokusirao bilo je urediti sve po pravilima struke i nadležnog Ministarstva kako bi upravo od njih dobili zeleno svjetlo za rad. To se u konačnici i dogodilo te su sad konačno skućeni mogli u miru provoditi svoje zacrtane aktivnosti.

No, to nadležno ministarstvo, od 2000.- te godine financira ih s istim financijskim iznosom, za državu kao da je vrijeme po tom pitanju stalo. Operu obraz jednom godišnje sramotno malom cifrom ne razmišljajući o tome koliko je važno svakom pojedincu u društvu dati priliku da se realizira u skladu sa svojim mogućnostima. Kako bi ipak uspjevali provoditi svoje programe, pišu projekte, prijavljuju se na natječaje i za sada u tome uspjevaju, govori mi kćerka gospodina Radolovića, Vesna Radolović ujedno i  njegova zamjenica u Centru. Kako će i sama reći, odrastajući uz brata radi kojega je sve ovo i pokrenuto, bilo je i za nju neminovno da se uključi u rad Centra. Njezina motivacija je skinuti stigmu koja je njihovim korisnicima nametnuta, pokazati zajednici da i osobe s intelektualnim poteškoćama mogu biti vrijedni članovi društva. To je zahtjevan, opširan i dugotrajan posao jer bez obzira što se nekadašnji termin mentalna retardacija promijenio u osobe s intelektualnim poteškoćama, pogledi ljudi upereni u te osobe nisu se promijenili. Predrasude i dalje postoje. Njezina je motivacija i želja da se tim osobama pruži zabava, druženje, nova znanja i vještine te da se što je moguće  više i bolje integriraju u društvo, da budu prihvaćeni sa svim njihovim potrebama i mogućnostima. Zahvaljujući projektima i partnerstvu s različitim osnovnim školama trude se rušiti te predrasude kod djece u najranijoj dobi. I to su ti mali veliki koraci kojima se mijenja svijet na bolje. Centar danas ima više od 80 korisnika, Ministarsrtvo za demografiju,obitelj , mlade i socijalnu politiku financijski pokriva potrebe za 40.-tak štićenika, za sve ostale snalaze se sami. Potrebe su velike no bez obzira na to trude se svakodnevno maksimalno izaći u susret kako korisnicima tako i njihovim obiteljima. No,njihov je cilj svakako otići korak dalje. Onaj inicijalni strah od toga što će biti s njihovom djecom kad jednom odrastu i kad roditelja više ne bude, i dalje je nažalost prisutan. U Centru se nadaju da će nadležne institucije konačno poslušati i uzeti u obzir sve njihove prijedloge u kojima im je želja učiniti korak naprijed u zbrinjavanju osoba s intelektualnim poteškoćama. Kako mi i gospođa Vesna govori, država  dosad nije imala sluha za deinstitucionalizaciju, za pokretanje malih stambenih zajednica, pogotovo za osobe s manjim intelektualnim poteškoćama, u kojima bi se mogli donekle osamostaliti, zaposliti se i osjećati se kao ravnopravni i korisni članovi društva.Trenutna je situacija takva da ako njihov štićenik ostane bez roditelja, smješta se u udomiteljsku obitelj, izmiješta se iz poznate sredine, dolazi u nepoznato okruženje, među nepoznate ljude. Naravno da im je prilagodba teška i stresna te je i u tom pogledu potrebno učiniti promjene na bolje. Promjene u vidu novih Domova pogotovo za smještaj osoba s teškim intelektualnim poteškoćama. Promjene koje bi donijele trajno rješenje i koje bi roditeljima donijele mir i sigurnost da će njihovo dijete i kad njih ne bude, biti adekvatno zbrinuto. Prepreke u radu gotovo su svakodnevne, može se osjetiti doza gorčine kada govore o suradnji s institucijama koje bi trebale imati sluha za njihov rad, bilo da se radi o ministarstvu ili o Centru za socijalnu skrb. Njihova je želja da se u budućnosti zaista kao društvo potrudimo i učinimo više u inkluziji takvih osoba. Inkluziji koja to stvarno je u stvarnom životu a ne samo na papiru i u ustima odgovornih. 

Do tada, korisnici Centra svakodnevno će sa smješkom na licu dolaziti na svoje redovite aktivnosti u Rojcu. Aktivnosti koje s njima provode 3 radne terapeutkinje, među njima i Sandra Išić koja sa smješkom na licu govori o svom poslu, odnosno kako je više puta naglasila, o svom pozivu. Jer kad se jednom uvučete u svijet pomaganja ljudima to zaista postaje poziv, to nije posao koji završava s krajem radnog vremena. To je i želja da osobama s kojima radite zaista uljepšate svakodnevicu, da im pomognete u njihovom razvoju i da njihovim obiteljima pružite sigurnost i pomoć.  Kroz glazbu, odnosno ples, slikanje, pisanje, glumu, šivanje ili sport provodi se radna terapija i rehabilitacija. Korisnici centra razvijaju svoju kreativnost i svoje sposobnosti te je njihov napredak itekako vidljiv i poticajan za radne terapeute. Nastoji se s korisnicima što više pisati i čitati kako ne bi došlo do pada njihovih intelektualnih teškoća. Oni su itekako sposobni kroz radionice naučiti puno novih znanja i vještina a najvažnije je da kroz sve to ne dođe do stagnacije. Najvažniji nam je naš mir, naš sklad i harmonija dok radimo, nastavlja Sandra. Zahtjevno je samo onda kada u skupinu primamo novog člana, potrebno je vrijeme da se svi međusobno upoznamo i tada u miru možemo nastaviti raditi dalje. No, tako nam je svima, zar ne? 

Zahvaljujući jednoj obitelji i njihovoj upornosti, Pula zaista ima Ustanovu koja brine o osobama s intelektualnim poteškoćama. No, potrebno je težiti boljem i naprednijem sustavu koji će tim osobama i njihovim obiteljima omogućiti sigurnost, napredak, bolju i mirniju budućnost. Za nekoga to je posao, nekome je poziv, nekome je to život.

Pripremila: Gabrijela Galant Jelenić

RSS 2.0 | trackback