Eliotovi stihovi za mentalno putovanje

Radio Rojc

Objavljeno 30.11.2020. pod iz Rojca, Kultura

„Nećemo prestati da istražujemo/ A kraj sveg našeg istraživanja/ Bit će da stignemo odakle smo pošli/ I saznamo to mjesto prvi put…“, riječi su kojima je kroz eter radio Rojca odjeknuo glas naše proslavljene glumice Jadranke Đokić praćen kakofonijom elektronskih zvukova. Početak je to 25-minutnog jedinstvenog glazbenog performansa Zvučna dekompresija „Nikad i uvijek“ emitiranog 28. studenog u sklopu specijalnog programa Radio na ledu.

Drugo izdanje Zvučne dekompresije nastalo je prvenstveno po motivima filozofsko-religijske poeme „Četiri kvarteta“ Thomasa Stearna Eliota, a potom i romana „U potrazi za izgubljenim vremenom“ Marcela Prousta. Uz Jadranku Đokić, glasom je sudjelovao i glumac Livio Badurina te Rio Sinkauz, dok su za glazbu bili zaduženi Nenad Radaković na prepariranom klaviru i sintisajzerima, Nenad Sinkauz na električnoj gitari i elektronici te Alen Sinkauz na električnom basu i elektronici. Zvučna dekompresija nastala je u koprodukciji Dnevnog boravka, Radija Rojc, Soundpainting platforme i Udruge Rondo Histriae.

Drugu Zvučnu dekompresiju, za razliku od prve (izvedenu prošle godine uživo, op. n.), snimili smo tijekom trodnevnog sessiona u Pučkom otvorenom učilištu u Poreču. Tražeći tekst koji bismo mogli uklopiti, sjetio sam se Eliota i davne predstave koju sam radio s Nenadom. „Kvarteti“ se bave počecima i krajevima budućnosti, sadašnjosti i prošlosti, pitanjima gdje se nalazi čovjek, a iako su nastali 1943. godine, za vrijeme rata, ta pitanja i danas stoje. Taj su tekst morali izgovoriti Jadranka i Livio. Iskusni glumački glasovi iznimno su nam važni za interpretaciju, rekao je Alen Sinkauz uoči emitiranja Zvučne dekompresije.

Dugo vremena razgovaramo o suradnji, ideja je postojala, ali do sada nikako da se realizira. Dobar je ovo početak i zalog za buduće suradnje. Kroz ugodne razgovore došli smo do toga što je, u smislu interpretacije, potrebno uz ovu glazbu. Tako je interpretacija svedena na čistu jednostavnost, misao i riječ, bez posebnog bojanja. Ona više zvuči kao upute za uporabu. Zahvaljujući jako dobro izabranim stihovima osigurava široko mentalno putovanje, a dobru glazbu ne mogu ni komentirati, rekla je Jadranka Đokić, pulska glumica sa zagrebačkom adresom, netom ovjenčana priznanjem „Tito Strozzi“ i Nagradom hrvatskog glumišta za interpretaciju Nastasje Filipovne u predstavi „Idiot“.

Kako slušateljima objasniti što je Zvučna dekompresija, zanimalo je voditelje Branimira Slijepčevića i Borisa Bjelicu. Ne radi se o radio-drami, to nije koncert, nije dokumentarni materijal, to je jedan interesantni hibrid i ne znam postoji li nešto slično. Zašto Zvučna dekompresija? To bi trebalo pitati Nevena Radakovića. Sviđa mi se ta dimenzija, a dok god ne znamo točan termin niti kako je nazvati, ima smisla da postoji, rekao je Alen Sinkauz.

Jadranka Đokić zaključuje: Da je izvodimo uživo, bilo bi ludo, ali i snimljena je zanimljiva i ima faktore iznenađenja. Bit će prilike da suradnju realiziramo i uživo, pitanje je samo kroz koji materijal. Ovo je tek početak zajedničkog istraživanja i dobar kamen temeljac.

Zvjezdan Strahinja

RSS 2.0 | trackback