Građenje demokratske kulture

Radio Rojc

Objavljeno 04.09.2020. pod Komentar

Prvi vikend u rujnu nam je stigao. Od ponedjeljka počinje škola, prva školska godina u doba pandemije. Puno je upitnika, ništa manje uputa, još se učimo – što s njima, s uputama. Navikavani smo da se nešto smije ili ne smije, biti će ili neće biti sankcija, što znači preporuka? Dio je to građenja demokratske kulture, ponekad to vidimo, redovito ne, zato se sekiramo, gubimo živce, tražimo krivca. Nije da ih nema, pitanje je koliko je moje ponašanje najprimjerenije. Važno pitanje, pomalo smo nespremni za njega. Što točno znači – primjerenost moga ponašanja? Nije li riječ o tome da slušamo vlast, moćnije, većinu ili nalazimo način da izbjegnemo tu poslušnost, ako nam ne odgovara. Tako je bilo u ratu, ideš u rat kada te pozovu (ili i bez poziva) a  ako nećeš, nađeš vezu, liječnika, razboliš se, iskradeš se do Minhena.

Znam ljude koji su otvoreno rekli, nakon mobilizacije, danas se kaže novačenja : Neću nositi oružje. Nema ih mnogo ali ih ima. Srećom nismo u ratu pa situacija nije ekstremna, no pitanje preuzimanja odgovornosti je vječno. To je pitanje odrastanja, dozvoljavanja djeci našoj da odrastu, sazrijevanja društva, izgradnje države, odgovorne države.

Kada smo čuli nekog ministra da prizna grešku, vlastito neznanje, dilemu ? Teško se sjetiti iako bi se našlo rijetkih situacija. Što jest čudno, današnja su društva složeni mehanizmi, pogotovo u demokraciji gdje se svi različiti interesi i stavovi moraju nekako usuglasiti. Tu negdje i jest odgovor zašto se osjećamo nesigurno s uputama i preporukama, zašto oni koji znaju očigledno ne znaju ali se pretvaraju da znaju, dijelom i zato jer to mi očekujemo od njih.

Učenje je sve to ili bi bar trebalo biti, prilika za učenje svakako. Kao i početak školske godine, onaj nakon ovog vikenda. Što očekujemo od njega? Jasne smjernice, pravila? Da nam djeca ne budu zbunjena? Da forma, uvjeti rada budu jednaki za sve?  Radost početka redovne nastave a ne frustraciju kaosom ? Da nam djeca budu u školi a ne po cijeli dan kod kuće?

Naizgled smislena pitanja koja to baš i nisu. Očekujemo red, rutinu, ustaljene procedure, jasne podjele na one koji odlučuju i znaju i one koji ih slijede. Istovremeno i sami želimo sudjelovati u odlučivanju, smeta nas red u kojem ne vidimo smisla, smeta nas kada se jednako postupa u različitim situacijama. Učenje je sve to, nikako to da prihvatimo. Dovoljno je ponekad samo glasno to reći:  „Ne znam što sada napraviti, i ja se učim“. Zapitati: „Što točno predlažete?“ Odgovoriti što preciznije na to pitanje a ne napasti osobu koja nas pita. Stati na loptu, pomaže. Prihvatiti da su situacije nove i oko nas i u nama. Da je smisao tradicije da iz nje učimo stalno provjeravajući koji dio zadržati a koji promjeniti. Dug je put učenja, za one koji žele učiti.

Ovaj vikend možemo popričati o tome sa svima kojima u ponedjeljak počinje nastava, uključujući i učitelje, nastavnice, roditelje. Spustiti loptu na zemlju, radovati se dobrim vijestima a pronaći načina da one manje dobre vijesti ispitamo, provjerimo, promjenimo. Prihvatiti da ne možemo sve promjeniti i da je to dobro. Kud bi došli da svi možemo sve mjenjati?

Zadnji vikend prije škole, prilika da se radujemo našem daljnjem rastu kroz učenje, kroz odnose sa drugim ljudima, kroz igru jer se u igri najbolje uči.  Da kroz igru, znanstveno dokazano, ne uz udžbenike.

Oni su samo pomagalo, više ili manje važno, nikako glavno. Zato i jesu skupi, da donesu novac nekome. Shvatiti to jeste također učenje. A uz osmijeh onda je i radost, nagovještaj promjene, rasta našeg.

Goran Božičević

Photo by Markus Spiske on Unsplash

RSS 2.0 | trackback