Nasilje kao sredstvo za postizanje cilja

Radio Rojc

Objavljeno 17.09.2020. pod Komentar

Jedna je službenica u zagrebačkoj poslovnici FINE čitala vijesti na internetu, za radnog vremena. Jedan ju je spretan građanin uslikao i stavio sliku na facebook.  Ona ga je kasnije nazvala, tako on kaže i prijetila mu.

Zvuči kao kratki opis situacije za neku radionicu, komunikacije, analize sukoba, sociološke analize.  Ima tu još pitanja, na primjer kako je službenica došla do broja građaninovog mobitela.

Idealna situacija za analizu, nas samih, prije svega. Što ovdje vidimo, na što reagiramo, kako reagiramo. Izlaze li frustracije iz nagomilanih sati čekanja u raznim redovima? Ili možda bijes jer nema dana da negdje ne iskoči neki primjer takozvanih ‘uhljeba’, ljudi koji su zaposleni, za stalno u pravilu, a ne rade svoj posao ili ne kvalitetno.  Možemo li se možda identificirati sa službenicom, svi oni među nama koji o trenutku predaha od posla možemo samo sanjati?

Meni su zapele dvije stvari u ovoj priči od jučer s jednoga portala, vrlo čitanog.  Građanin koji je poduzeo nešto, kreativno u situaciji u kojoj je sam bio frustriran. Te službenica koja prijeti.

Ima cijeli niz drugih stvari ovdje, svjestan sam toga, kao i da će netko protumačiti čin građanina kao i reakciju službenice, drugačije nego ja to navodim.

Svatko vidi ono što ga samoga boli ili što mu je blisko. Ljepota je u oku promatrača.

Možemo li prihvatiti to? Da različito gledamo na ista događanja.  Svi to naime kao znamo, no jesmo li u redu s tim znanjem.  Meni nasilna i lijena službenica, nekome drugome premorena i ugrožena. Ovaj komentar nije niti da sudi niti da relativizira nečiju možebitnu odgovornost ili krivicu. Nastojim ukazati da nam nije lako prihvatiti tuđa gledišta, čujemo ih ali ih imamo poriv osporiti. Krećemo u debatu u najboljem slučaju: Moje je gledanje ispravno a tvoje nije, objasnit ću ti zašto nije.

Ima li šanse da nam poriv bude ka dijalogu. Ja na to gledam drugačije no zanima me čuti tvoje objašnjenje. Kada ne srljamo ka pobjedi, stvaramo šansu da ne bude poraženih.

Mogućnost prijetnje u gornjoj priči me brine. Kažem mogućnost jer ne znam da li se sve tako zbilo kako je opisano. Prijetnja je najava nasilja, čin protiv dostojanstva drugoga.  Naučeni smo prijetiti, koliko god tvrdili da je to samo najava posljedica nečijeg nerada ili greške, namjernog čina.

Prijetnja me zapravo brine najviše. Govori mi da nam je nasilje resurs, alat, sredstvo za postizanje cilja. Još i više me brine apologija prijetnje, komentar poput: Naravno da je tako, čemu se čudiš? Kada prijetnja dolazi od službenih lica ona poprima i oblik institucionalnog nasilja, ja ti mogu prijetiti zbog pozicije koju obnašam. Nije dobro, ne. Bez obzira koliko je gornja priča točna.

Zašto ne normalna ljudska reakcija? Zašto ne ono što se zove nenasilna komunikacija?  Možda zato jer ju ne znamo ili zato jer mislimo da tako ispadamo slabići?

Pa krenimo ju učiti. Tada ćemo i shvatiti da je nasilje za slabiće. Jakima ono ne treba.

Goran Božičević

RSS 2.0 | trackback