Politike koje nanose zlo

Radio Rojc

Objavljeno 03.09.2020. pod Komentar

Izbori u Crnoj Gori, parlamentarni, održani u nedjelju, izdvajaju se iz mora izbora koji se smjenjuju u zemljama bivše Jugoslavije. Riječ ‘smjenjuju’ je važna, jer do toga je došlo ovaj puta, nakon trideset godina, najdugovječniji je vladar, pretrpio poraz, konačno, kažu mnogi.

Nije ovo analiza izbora, ima ih mnogo, raznih, ovo je jedan pogled iz Istre, mirovni, iz Rojca. Što je nama Crna Gora?  Odmah je tu i protupitanje: Kome – nama?  Svatko ima svoj odgovor, radi se o susjednoj državi, ljudima s kojima zajednički jezik dijelimo, ne treba nam prevodioc naime, povijest, kulturu, ljudske veze, povijesne. Nisu dobra sjećanja iz 1991, nikako, no Crna Gora je prva iskočila iz redova ‘agresora na Hrvatsku’, promjenila politiku, na dobrosusjedskim odnosima radila sa zemljom s kojom je još jučer ratovala.

Radeći mirovno s ratnim veteranima svih mogućih vojski iz država ove regije ili regiona, upoznao sam i, nazovimo ga Danila, nije mu to pravo ime. Kao rezervni vojni starješina mobiliziran je 1991. za rat u Hrvatskoj. Nije htio ići, „Nije to moj rat.“, bio je odlučan. „Moraš ići. Ne smiješ nas sramotiti. Crnogorac ne izbjegava vojsku.“ Govorili su mu njegovi, familija, poznata, ugledna, što je možda i presudilo. Otac Danilov, glava porodice , nazovimo ga Arsenije, bio je pogotovo izričit. “Ideš. Nema razgovora.“ I otišao je , na položaje iznad Dubrovnika, artiljerijske. Da, ovo je priča onih s druge strane.

Prolazili su tjedni, možda i mjeseci, stari Arsenije potegao je iz Podgorice na položaje iznad Dubrovnika, čovjek od ugleda može gdje smrtnik ne može, do sina u ratu. „ Vraćaš se kući. Ovo nije naš rat, ovo je sramota.“ Odrješit je otac sinu, koji nije mlad, ima on preko trideset, no što je to u tradicionalnoj familiji.

„Kasno je stari. Ja sad ne mogu ostaviti ove ljude, ja sam za njih odgovoran. Sad je kasno.“ Iznenadio je oca Danilo. Suprotstavio mu se. Da je bar to učinio koji mjesec ranije.

Zašto nisi? Pitao sam Danila na mirovnom treningu u Ulcinju, te 2003. „ Nisam mogao. Tradicija, čast. Pritisak okoline. Ne razumiješ ti to. Nisam imao izbora.“  Grub sam bio prema Danilu tada, znam, nisam trebao ali možda jer mi se svidio, zbližili smo se. „Nisi imao izbora? Umjesto sramote za familiju izabrao si ubijanje ljudi, i to je tvoj izbor?“ samo je izašlo iz mene. Nije odgovorio. A ja sam znao da ne znam, da ne razumijem i da sam ljut. Na rat, na situacije kada nam se sužavaju izbori, na našu nemoć da se odupremo, na kolektiv u kojem osoba nije važna.  Na tradiciju koja ratove proizvodi a ne sprečava ih. Danilo je dosta pio nakon rata , volio bih čuti da je prestao, nismo se dugo čuli.

Izbori u Crnoj Gori se i nas tiču, jer su blizu, jer se prelamaju politike koje su i nama zla nanosile, jer su ratovi zastali, teško je reći da su završeni.  I tu je bit. Završimo ih više. Ne sklapajmo oči nad politikama kojima je nasilje alat. Dosta više pronalaženju i strašenju  ‘drugačijih’, dosta nasilju. Svaki porast nasilja u Crnoj Gori je i naš problem, koliko god mi to negirali.

Mir nam treba, sa sobom, sa susjedima, mir kod susjeda je garancija mira kod nas. Pametne geopolitičke analize jesu privlačne, no one mogućnost rata pravdaju, otvaraju mu prostor, ne grade mir. Mir se gradi odricanjem od same ideje nasilja, od svakog nasilja. Svakog. Samo u miru se razlike , razmirice, nesporazumi, konflikti mogu, smiju, moraju  rješavati.

Sve ostalo je plaćanje cijene naše pasivnosti, strahom, zdravljem, životima.  Nečijim. Uvijek i našim, makar mi to poricali.

Goran Božičević

Photo by Element5 Digital on Unsplash

RSS 2.0 | trackback