Vjeronauk kao određena vrsta indoktrinacije

Radio Rojc

Objavljeno 16.09.2020. pod Komentar

Zakuhalo se oko prisilnog boravka djece na satovima vjeronauka, naime one djece koja vjeronauk nisu upisala. Dok neke škole, točnije neki ravnatelji, ne vide problem jer kažu djeca mogu sjesti u zadnje klupe i staviti slušalice, neki roditelji vide problem. Tih ‘nekih’ roditelja nije malo, peticija koja traži prilagođavanje školskih rasporeda te više pažnji djeci koja ne idu na vjeronauk ima blizu 5000 potpisa. 

Izjasnila se i pravobraniteljica za djecu te otišla i korak dalje, vjerskim sadržajima u školskim priredbama nije mjesto. Vjeronauk treba biti na početku ili kraju nastave a mora se ponuditi i alternativni predmet. Taj se predmet pomalo nazire, još nema ime no ima popriličnu odgovornost, biti alternativa dominantnom vjeronauku. U srednjim školama je to etika, no u osnovnim, tek ćemo vidjeti. Zašto ne Mirovni odgoj? Ili Mirovno obrazovanje?  Možda Nenasilno rješavanje sukoba? Sigurno ima dio ljudi koji se ovome što govorim podsmjehuju, no napredniji mislioci i edukatori na ovoj planeti znaju da se radi o pristupima i temama koje ćemo vrlo brzo morati usvajati. Pitanje opstanka.

Nažalost, u cijelu priču se nespretno uključio i premijer, te krenuo javno polemizirati sa stavovima pravobraniteljice. U slobodno vrijeme da, no kao predsjednik Vlade, to djeluje pomalo neukusno.

Koliko god ovo sve je nekome jako bitno, npr roditeljima koji su jučer u jednu zagrebačku školu naprosto ušli i odveli svoju djecu sa satova vjeronauka, nekima nije bitno i to je ok. No probajmo ne upasti u opredjeljivanje ZA i PROTIV, zauzimanje oprečnih stavova koji se u teoriji sukoba zovu ukopavanje.

Kao da nam bježi neobičnost, čudnovatost situacije gdje neka djeca dolaze na vjeronauk i onda im se kao izlazi u susret, da ga ne moraju slušati. Mogu recimo pisati domaći rad. Ne bi li se trebali zapitati koji je smisao vjeronauka, nije li on predmet o oplemenjivanju odnosa među ljudima. Imamo situaciju da neka djeca, ne svojom voljom dolaze u situaciju, učionicu gdje se uči o vjeri, Bogu, nadam se o miru i ljubavi. Vrhunac dobre volje prema tim , nazovimo ih ‘došljacima’ je da ih nitko ne dira a oni imaju slobodu ne participirati u životu zajednice tih 45 minuta. Ne znam kako vama, no teško se oteti dojmu da govorimo o imigrantima koji nam dolaze ne svojom voljom, bježeći od siromaštva, korupcije, besperspektivnosti i rata dolaze na naše granice. Zanemarit ću sada što ih policija tuče i to negira, no zapravo velika većina nas je odabrala ignorirati problem. Pravit ćemo se da imigranata nema.

Siguran sam da ima vjeroučitelja koji prilagođavaju svoje satove i trude se uključiti djecu koja nisu upisala vjeronauk. To bi po meni i trebao biti smisao vjeronauka. Pružamo ruke jedni drugima, pitamo se međusobno Kako si? Mogu li ja učiniti nešto za tebe? Kada je moja kći išla na vjeronauk u Bujama vjeroučitelj ih je učio o prijateljstvima, vrlinama, pomaganju, suradnji, rješavanju sukoba bez nasilja, dobroj komunikaciji. To je bio pravi mirovni odgoj.

Možda nam sadašnja situacija govori ono što ne čujemo a morali bi. Vjeronauk se ne doživljava kao praznik vjere, ljubavi, mira, ne, doživljava se kao recimo to tako određena vrsta indoktrinacije. To se i implicitno priznaje davanjem slobode došljacima da to ne moraju slušati.

Zašto ne? Zar vjeronauk ograničava samo na naše a isključuje one koji nisu naši? Ako je tako, problem je dublji nego smo ga spremni priznati. Možda i veći za vjernike nego za ateiste.

Goran Božičević

Photo by Jonathan Meyer on Unsplash

RSS 2.0 | trackback