Vršnjačko nasilje više je pravilo nego iznimka

Radio Rojc

Objavljeno 31.08.2020. pod Komentar

Vršnjačko nasilje čija se snimka pojavila na internetu uznemirilo je Hrvatsku, bar se nadam da je. Kada nas takve stvari ne budu dirale, biti ćemo u mrklom mraku. Živimo u kulturi nasilja, podsjeća nas svojim komentarom Bojan Glavašević i ne samo on.

Veliki broj reakcija kreće se, nakon zgražanja i osude, prema kazni. Možda tako i treba, uostalom batina, bič, pendrek, prate nas, kao da su oduvijek bili uz nas. „Pokazati“ nasilnicima čini nam se kao pravo rješenje, tako reći jedino. Ne želim reći da to nema smisla, nekoga, određenoga. Granica se mora znati, ako ćemo se tući neka bude po pravilima, jedan na jedan, ravnopravni protivnici, bez niskih udaraca, tako nekako.

No ovdje nije riječ o tučnjavi, radi se o iživljavanju nad nekim tko ne može uzvratiti. Tu leži najveći dio uznemirenosti. Puko nasilje nad slabijim.

Dira li nas to? Zašto?

Da, moguće su pitanja neumjesna, glupa, naravno da nas dira.  No, možda i nije naravno. Nasilje je određena zaraza, ono se prenosi, tako govorimo o krugu nasilja, spirali nasilja. Malo govorimo o nazovimo ih ‘nevidljim’ oblicima nasilja, strukturnom i kulturnom.

Ono što mene brine je obrazac kulturnog nasilja koji se u ovom događaju manifestira. O tome govori Glavašević kada govori da živimo u kulturi nasilja. Ono je naime, u našem društvu „in“. Zato se i moramo zapitati, zašto nas uznemirava ovo maltretiranje, ova snimka. Da li zato jer je iznimka, napad na recimo naš način života, prijetnja svima nama?

Ili možda zato jer se možemo identificirati, jer nas podsjeća na svakojaka nasilja oko nas?

Ovih dana preletio nas je američki bombrader B-52 u pratnji, kako se kaže, savezničkih aviona, najavljeno je to kao zanimljiva medijska vijest. Bombarder naime znači moju, vašu, našu sigurnost, valjda, ne znam ja, nisam baš uvjeren.

Ne tako davno predsjednik vlade poletio je u Saboru, da se fizički obračuna u Saboru, povod je nebitan, bitno je što se to tumačilo kako je želio pokazati svojima u stranci da i on može … Što točno? Sigurno nešto dobro, nije premijer glup da ide demonstrirati nešto loše.

„Napiti ću vam se krvi.“ Navode mediji ovih dana SMS-ove visoke državne dužnosnice, trenutno u pritvoru. Radi li se o neoubičajenom ispadu poremećene osobe ili o rječniku koji ima cilj  – da zastraši, da ubrza poslušnost ?

Filozofski Fakultet u Zagrebu ima oktroiranog dekana, s Veterine je stigao što je šteta jer je Veterina važan i ugledan fakultet i ne treba mu da se ovako sramoti po medijima. Nametnuti dekan na najvažnijem fakultetu u zemlji u pitanjima slobode mišljenja, govora i djelovanja – to je čisto strukturno nasilje, par excellence. Ne samo pokušaj nego i poruka da na zagrebačkom sveučilištu vlada sila, ne nadaleko poznata akademska izvrsnost i sloboda. Sloboda, naime, nikada ne vlada.

Branim li ja nasilnike? Apsolutno ne, samo podsjećam da nasilje ne pada s Marsa, ono se uzgaja oko nas, stalno, navodnjava se redovno, gnoji svim mogućim prirodnim i umjetnim gnojivima.

Vršnjačko nasilje više je pravilo nego iznimka. Pravilo koje nam nije trepavica u oku, nije ni balvan nego oštar nož. U oba oka. Otkud nam pravo spominjati ikakve takozvane pozitivne pokazatelje u društvu u kojem je vršnjačko nasilje norma, standard a problem je kada izađe snimka?

Institucije već imaju posla, no te institucije su i naša kazališta, kultura u najširem smislu, omladinske politike, klubovi, to je i ukraden sat glazbenom i likovnom odgoju kako bi vjeronauk imao mjesta. Izlazak iz kulture nasilja je investiranje u kulturu življenja, u građanski odgoj, u školu u kojoj će svaki učitelj, učenica i roditelj znati svoje odgovornosti i prava, jasno i na vrijeme.

Kultura je i visoka zaposlenost s primjerenim plaćama, kako bi ljudi mogli sada u rujnu kupiti pretplatu za Istarsko narodno kazalište, recimo.

Nasilje nam uvijek nešto poručuje. Priznajmo si da ga tako ne doživljavamo. Zapravo uvijek nasjednemo, pa na nasilje uzvratimo nasiljem, 2:0 za nasilje, u startu. Umjesto da odmah bude 1:1 pa 1:2 za nas kada otvorimo novi klub za mlade, otvorimo škole zajednici, vratimo dostojanstvo učiteljima i najvažnije – oduzmemo dostojanstvu nasilju.

Nasilje nema dostojanstva, kao niti rat, kao niti oružje, niti uvreda, niti ismijavanje nekoga jer je različit.

Kada „Napit ću vam se krvi.“ bude dovoljan razlog za oštru, trenutnu, primjerenu reakciju, tada ćemo na ovakve mučne scene gledati kao na ekscese, iznimke i odmah se zapitati, što nam ne valja u društvu?

Ako takvih scena bude uopće.

Goran Božičević

Photo by Lavi Perchik on Unsplash

RSS 2.0 | trackback