Boris u Puli

Radio Rojc

Objavljeno 12.03.2018. pod Kultura

Dan nakon otvorenja izložbe “Jednina množine – Simbol, znak, logo, brend”, ugostili smo dizajnera Borisa Ljubičića i organizatora njegove izložbe u Puli, Noela Mirkovića. Razgovarali smo o dizajnu, ali svakako i o oblikovanju hrvatskog identiteta i nezaobilaznim crveno-bijelo(-plavim) kvadratićima te o tome kako stvara dizajner s višedesetljetnim stažem.

Izložba je dio galerijske programske linije „Dizajniranje povijesti – Historizacija dizajna“ Hrvatskog dizajnerskog društva u čijoj je galeriji izvorno organizirana u siječnju ove godine te predstavlja pregled Ljubičićevog dizajnerskog rada u području dizajna zaštitnih znakova i logotipa najrazličitijih institucija, tvrtki, manifestacija i proizvoda u vremenskom rasponu od 1970. do danas. Kustos izložbe je Marko Golub, a njeno pulsko gostovanje zajednički organiziraju Hrvatsko udruženje interdisciplinarnih umjetnika i Hrvatsko dizajnersko društvo.

Iz teksta Marka Goluba: “Ova izložba treća je po redu Ljubičićeva samostalna izložba u HDD galeriji od 2011. godine, pri čemu su sve tri inicirane od samog autora i fokusirane na različite dijelove njegovog opusa koji do danas obuhvaća već više od četiri desetljeća. Prva, pod nazivom New Look Croatia (2011.), predstavila je osobni kontinuirani projekt dizajna integralnog vizualnog identiteta Republike Hrvatske koji se očitovao ne samo u konceptu nego i u brojnim pojedinačnim realiziranim rješenjima, dok se druga detaljno bavila vizualnim identitetom VIII Mediteranskih igara u Splitu 1979. (2013.) kao slojevitim dizajnerskim projektom. Izuzmemo li nedavnu veliku izložbu (koju autor ne voli zvati retrospektivom) održanu u Muzeju za umjetnost i obrt (2014.), bliska ovima je i izložba Samo plakati, priređena u Muzeju suvremene umjetnosti 2013., koja je opet bila koncentrirana samo na jedan, najtradicionalniji medij dizajna vizualnih komunikacija. Sve se te izložbe zajedno, uključujući i ovu koja je koncipirana oko pojmova simbola, znaka, logoa i brenda, mogu promatrati kao Ljubičićev jedinstveni projekt autohistorizacije, u kojoj on kao autor ne traži tek svoje (itekako zasluženo, visoko) mjesto u dizajnerskoj povijesti, nego pokušava na temelju primjera vlastitih radova artikulirati određene teze o dizajnerskoj praksi kao takvoj, o njenim vrijednostima, prioritetima, metodama, o tome što za njega dizajn jest i zašto je važan.”

Oznake: , , ,

RSS 2.0 | trackback