Prolaz Marka Krnjajića

Nevena Trgovčić

Objavljeno 27.01.2018. pod Kultura
Marko Krnjajić - 5.kat

U neuobičajenom ambijentu, već oko godinu i pol, “galerija” na petom katu Društvenog Centra Rojc, otvara svoja “vrata” jednom mjesečno na tri sata, i svaki put isti hladan hodnički prostor ispuni zanimljivim sadržajem i na ples mamećom glazbom koji privuku, za potreban preduvjet penjanja na peti kat, solidan broj zainteresirane publike. Prvi je ovogodišnji termin organizator galerije 5.kat, umjetnički kolektiv BukaNoise, prepustio svojim članovima, Marku Krnjajiću kako bi izvan svojih prepoznatljivih likovnih okvira publici pokazao i svoje stvaralaštvo koje nije rezultat pogleda kroz objektiv, a Matko Banković za mix pultom je bio/ostao krivac za odjek zvuka 5.kata do samog prizemlja Rojca.

5.kat - Marko Krnjajić - Prolaz

Krnjajićeva instalacija sastoji se od triju elemenata, a to su: crna zavjesa veličine sedam puta tri metra koja je od najlona, istog onog od kojeg se rade i vreće za smeće, primjerka rogova boškarina i jednog tek za odraz lica dovoljno velikog okruglog ogledala. Autor je svoju instalacija imenovao “Prolaz”, koju u najavi objašnjava: “Simbolizira prolaz između dva naizgled identična svijeta u tri vremenske ravni – prošlost, sadašnjost i budućnost. Propituje tezu da događaji u budućnosti (odrazi u ogledalu) imaju utjecaj na događaje u sadašnjosti. Postavlja pitanje zašto vrijeme doživljavamo različito od prostora.

Za svoju instalaciju “Prolaz” ovaj fotograf i filmaš pronalazi inspiraciju u romanu Lewis Carrolla “Alisa s one strane ogledala” i u istoimenom filmu Jamesa Bobina, ali i u filmovima i seriji Davida Lyncha kao i u njemačkoj seriji “Dark” redatelja Barana Bo Odara. Ovakvim izborom predstavljanja svojega rada Krnjajić upravo prikladno odabire i mjesto/vrijeme izlaganja pa tako jedan stoljetni hodnik, jedne stoljetne kasarne upravo u maniru prakse Buka Noise kolektiva na petom katu pretvara u portal u neko drugo mjesto/vrijeme za trosatnog sna u koji ćemo i nadalje, nadam se, s drugim autorima još dugo upadati, na koncu konaca kao što i govori pjesma kojom Carroll završava svoji nastavak priče o Alisi: “Life, what is it but a dream“.

Oznake: , , ,

RSS 2.0 | trackback