Redateljica Rajna Racz gostovala je u studiju Radio Rojca, nakon što je na Međunarodni dan žena u Istarskom narodnom kazalištu odigrana predstava Yerma HNK-a Ivana pl. Zajca. Razgovaramo o mnogočemu, od postavljanja predstave do ženskog pisma i integritetu u kazalištu. Yerma je trebala biti Rajnin diplomski rad, pri zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, no kako je projekt bio izrazito ambiciozan i velik, ondje ga je bilo nemoguće izvesti. Sada joj je ovaj rasplet ipak drag, iako se tada na režiranje spremala godinu dana.
Yerma je dramski tekst Federica Garcie Lorce, španjolskog dramaturga i pjesnika, koji je djelo opisao kao tragičnu pjesmu. Taj je autor inače Rajnin najdraži pjesnik, a željela bi uz Yermu, postaviti njegove drame “Kuća Bernarde Albe” i “Krvava svadba”, pa da one tako igraju kao “ruralna trilogija”, kako su najčešće i grupirane. To je jedna velika ženska priča, govori nam gošća. O ženskim pričama zna mnogošto, obzirom da je tema njena doktorata marginalno majčinstvo. Ova je drama tako bila uron u sve što je u tom trenutku čitala i istraživala. Rajna ne voli postavljanje politike u teatar, u obliku manifesta i parola, ali joj se sviđa ovaj poetski niz putujućih slika. Yerma je nezaobilazno i političko djelo, obzirom da je nastala u vrijeme građanske revolucije, a i da je jedan od razloga zbog kojih je autor bio strijeljan. Priča je ovo o ženama, klasama i društvu, u patrijarhatu koji je onda jednako oštetio muškarce i žene.
Nastavljamo sa ženskim pričama. Žensko pismo, veli Rajna, ne mora biti pisano od strane žene. Misli da je problematično odmicanje od kanona i bavljenje isključivo jednim pismom, jer ono isključuje golemu količinu tekstova koji jesu važni, samo traže drugačije čitanje. Ima zaista puno materijala, od srednjeg vijeka do danas, koji je savršeno relevantan i primjenjiv sada. A u sadašnjosti koje smo dijelom, biti je redateljicom u Hrvatskoj iznimno teško, govori nam Rajna. Nevjerojatno je da se na ADU upiše veći broj žena nego muškaraca, a da je teatar ipak dominantno muški. Ne vjerujem u maskulinziciju žena, kako bi one mogle doživjeti svoj puni potencijal, i to me sustavno muči. Ja nisam žena samo zbog svoj tijela, govori. Kad se jednom uklopimo u te maskulizirane kalupe, dogodi se da žene zaustavljaju žene, da vlastite komplekse liječe na drugim mladim ženama, da te Akademija uči o ostajanju u okvirima, o tome da budeš dobra djevojka i da će onda sve biti u redu. Istovremeno pak profesor optužen za silovanje, za svoj posao na kojeg ne dolazi, dobiva redovitu punu plaću, uz rad po drugim kazalištima u državi, komentira redateljica.
Što se tiče produkcijskog dijela, rad je na postavljanju počeo u studenom, postavivši time relativno kratak vremenski okvir za dizanje ovakve predstave, a za ovako pozitivan ishod, treba zahvaliti cijelom autorskom timu. U njemu se pronašla i puljanka Paola Lugarić, scenografkinja kojoj je ovo četvrta, a svakako ne i posljednja, suradnja s Racz. Predstava je slojevita, pa je tako Lugarić uspjela u scenografiji, u kojoj, važno je napomenuti, glumci nikada ne napuštaju scenu, objediniti nekoliko mjesta i ideja, koje je redateljica imala na umu.
Glumački postav, s druge strane, s Juditom Franković u ulozi Yarme, imao je samo jednu čitalačku probu, govori nam autorica, da bi odmah nastavio u radu s osnovom u koreografiji. Rajnina je želja pritom bila, ravnopravnost glazbe, riječi i pokreta, u svrhu slojevitosti, inspirirana Lorcinim citatom iz drame: “Djevojkama rođenima na selu, sve je napola rečeno pokretima.” Totalno kazalište koje je na svim linijama ujednačeno, mora se baviti suludim detaljima, pa smo to onda morali i mi, govori nam gošća. Osim toga, Racz je režirala s idejom početka, koji je zapravo kraj, a vođena mišlju o novim, tranzicijskim svjetovima, koji dolaze kada se pojedinac, u ovom slučaju Yarma, odluči živjeti samo za sebe.
Stvaranje ovog kompleksnog i slojevitog projekta imalo je na Rajnu terapeutski učinak, govori, upravo zbog poštovanja koje je cijeli autorski tim imao međusobno i prema Lorci, a to je nekakav ideal rada u kazalištu, i ne bi trebao biti iznimka, govori. “Mislim da moramo imati odgovornost prema tekstovima koje obrađujemo”, veli Rajna. “Redateljski integritet mora biti prisutan, a redatelj rezonirati sa tekstovima. Mislim da je to potrebno, inače radimo predstave koje samo prođu, a zašto bi radili predstavu koja samo prođe”, zaključuje.
Cijeli razgovor možete poslušati na sljedećem linku:
Razgovarala: Nevena Trgovčić
Pripremila: Ana Predan