Jasmina Bolfek-Radovani, redateljica i autorica teksta performansa “Heart monologues | Monolozi srca | Les monologues du cœur ” bila je gošćom u našem programu, povodom performansa koji se, uz umjetničku koproducenticu Delphine Salkin i autora glazbe Atau Tanaka, izveo prošlog tjedna u pulskoj galeriji Makina. U Jasmininu tijelu prebiva nekoliko jezika. Majčin joj je francuski u srcu, očev hrvatski u glavi, engleski, koji je usvojila preselivši se u Englesku prije dvadeset godina, u rukama, i arapski, kojeg naziva svojim jezikom sjene, kojeg je govorila s bakom u alžirskim ljetima svoga djetinjstva, skriva se negdje u leđima njene memorije. Ona je višejezična pjesnikinja po tome da na prva tri jezika piše.
Ovakvom se vrstom poezije bavi dugo, a u početcima je stvarala tako da bi pjesmu napisala prvo na engleskom, a potom prevela na hrvatski pa onda francuski jezik. U tom je procesu prevođenja, popravljala komponente svakog od tri jezika, pa se tako nametnulo pitanje, radi li se o jednoj pjesmi, prevedenoj na tri jezika ili o tri različite pjesme? U svakom slučaju, autorica bira riječi u odnosu na jezik, a ne jezik prema riječima, i uvijek je više zanima poetični, a ne politički razvoj riječi, iako je očito da je nemoguće baviti se višejezičnošću, a biti potpuno apolitičan.
Igra riječima na papiru a onda i u prostoru, dovela je Jasminu do performansa “Monolozi srca”. Na taj se način, autorica objašnjava, želi baviti prijelazima jezika i fluidnosti, pri kojoj je ideja ta da slušatelj nema osjećaj promjene jezika, kao što je to slučaj kod izvornih govornika dva ili više jezika. Trinaest monologa, sažetih u zbirci naziva “Knitting drum machines for exiled tongues”, u ovom su performansu prepleteni u glasovima onih koji ih čitaju i zvukom udaraca srca umjetnika Ataua Tanake. Tanaka je pjesmu Heartbeat monitor napisao 2000. godine, da bi onda ona Jasminu inspirirala u dodavanju zvuka otkucaja srca, pri ovom performansu.
Osim Tanake, suradnica je performansa i Delphine Salkin, govornica francuskog i engleskog. Ona je za potrebe performansa čitala i progovarala i na hrvatskom jeziku, iako ga njeno tijelo ne govori, veli Jasmina. Važno je to spomenuti, obzirom da je veliki dio ovog performansa i pitanje pronalaska jezika u tijelu, a i da jezik nije samo govor, već i mimika, gestikulacija i način na koji vlastitim tijelom zauzimamo prostore u kojima se on govori ili ne. Salkin, čije tijelo ne govori hrvatski, imala je od njega očitu distancu, ali je zapravo sama imala želju za čitanjem na tom jeziku, a to je bilo važno i autorici. Nekako nas to dovodi i do publike, kojoj je performans i višejezična poezija općenito zanimljiva i ukoliko nedostaje znanje jednog od jezika.
Poezija je posebno podobna muzici i zvuku, objašnjava gošća, pa se tako umjetnik ne mora nužno oslanjati na razumijevanje jezika od strane publike. Poezija, pogotovo ona čitana naglas, ima mogućnost stvaranja atmosferičnosti i konteksta, zbog našeg odnosa sa zvukom i odjecima sjećanja koje zvuk pobuđuje, pa je tako često razumijevanje svake riječi sekundarno, manje važno od tog emotivnog aspekta, kojeg ovaj i slični performansi stvaraju. Jasmina se sve više, upravo zbog toga, počela baviti i usmenom predajom poezije i “spoken word” poezijom.
“Za mene je poezija medij koji sjajno funkcionira u usmenom prostoru. Jako se volim igrati riječima i baviti poezijom na papiru, ali mislim da je važno poeziju, pogotovo višejezičnu, slušati zbog različitih zvukova, tonaliteta i tekstura koje svaki jezik ima, te slojeva koje oni zajedno skladaju”, zaključuje, a najavljuje i mogućnost dodavanja vizualnog medija u buduće performanse, iako dosad za njime nije imala potrebe.
Razgovor u cijelosti možete poslušati na sljedećem linku:
Razgovarala: Nevena Trgovčić
Pripremila: Ana Predan