U jeku aktualnih globalnih kriza i opće promjene političkog krajolika diljem svijeta, mnoge istaknute teme i pitanja našle su se u drugom planu, a među njima je i problematika klimatskih promjena i s njima povezanog političkog djelovanja. Dojučerašnje goruće pitanje trenutačno se u brojnim državama tzv. zapadnog svijeta ili nalazi u limbu ili na izravnom udaru politički motiviranih napada, uz već tradicionalno nijekanje klimatskih promjena i iskaze ljubavi prema industrijskim akterima desnih i krajnje desnih političkih opcija koje su u njima na vlasti.
Da je sličan scenarij na djelu i u Europskoj uniji već se pokazalo napadima desnih europskih parlamentarnih stranaka na Europski zeleni plan (European Green Deal) pokušajima difamacije “zelenih” organizacija civilnog društva, kojih smo se ovdje već i dotaknuli. No sada je izvjesno i da zelenoj tranziciji u Europi i postizanju klimatske neutralnosti do 2050. godine prijeti opasnost iz same izvršne grane EU-a.
Naime, početkom lipnja u javnost je prvi put istupio Europski znanstveni savjetodavni odbor (ESABCC), nezavisno tijelo zaduženo za stručne preporuke o klimatskim politikama, koji je u svome izvješću izrazio zabrinutost oko smjera europskih zelenih politika. Istup je prije svega motiviran skorim utvrđivanjem međucilja na putu do postizanja nulte stope emisija stakleničkih plinova, čije se formalno uvrštenje u Europski klimatski zakon očekuje početkom srpnja.
Podsjećamo, prema trenutačnom planu zemlje EU-a do 2030. godine moraju postići smanjenje emisija od 55 posto u odnosu na razine iz 1990. godine, a nultu stopu emisija do 2050. Dosadašnja preporuka za međucilj, odnosno stopu emisija do 2040. godine, bila je smanjenje od 90 do 95 posto, a podržali su je i članovi Europske komisije prilikom izbora u novi mandat nakon prošlogodišnjih izbora.
No znanstvenike su uzbunili nedavni istupi Wopkea Hoekstra, Povjerenika za klimu Europske komisije, koji je već bio odgodio izglasavanje legislative za utvrđivanje međucilja nakon otpora određenog broja europskih zemalja i zahtjeva da se radi lakšeg postizanja klimatskih ciljeva EU osloni na međunarodno tržište ugljičnih kredita (eng. carbon credits), za koje je Hoekstra i sam dokazano lobirao.
Ugljični krediti su jedinice za kompenzaciju emisija stakleničkih plinova, pri čemu jedan kredit predstavlja jednu tonu ugljikovog dioksida, kojima kompanije, pojedinci i države trguju na specijaliziranim tržištima. U praksi to znači da, prema (manjkavim) pravilima određenim na prošlogodišnjoj Svjetskoj klimatskoj konferenciji, države kupuju ugljične kredite na međunarodnom tržištu i tako ulažu novac u ekološke projekte mahom manje razvijenih zemalja, a ta se transakcija ubraja u smanjenje ugljičnog otiska država kupaca. Sama učinkovitost te metode neizravnog ispunjenja klimatskih obveza tijekom godina se pokazala u najmanju ruku upitnom, a često i podložnom prevarama.
ESABCC u svom izvješću navodi da je samo 16 posto izdanih kredita u raznim programima iznjedrilo značajno smanjenje emisija stakleničkih plinova i upozorava da ugljični krediti nisu održiva metoda postizanja europske klimatske neutralnosti. Usto naglašavaju da oslanjanje na tržišni pristup otvara prostor drugim zemljama da pojačaju proizvodnju ugljikova dioksida kako bi u budućnosti mogle prodavati ugljične kredite Europskoj uniji. U široj slici je riječ o tome da bi fokus na ugljične kredite mogao dovesti do usporavanja investicija i transformacija europske ekonomije ovisne o fosilnim gorivima, dok bi se emisije jednostavno izmještalo drugdje u svijetu.
Čak i da se određeni postotak smanjenja emisija postigne trgovanjem ugljičnim kreditima, ESABCC ističe kako bi to bilo prihvatljivo samo kao dodatan napor u postizanju klimatske neutralnosti, a nipošto kao metoda zamjene za konkretno djelovanje i stvarno smanjenje stakleničkih plinova na teritoriju EU-a. Osim toga, podcrtava se da je smanjenje emisija do 2040. godine izvediv cilj, a da recentni trendovi poput ulaganja u obnovljive izvore energije, modernizacije električnih mreža i smanjenje upotrebe energije i određenih materijala već dovelo do manje ovisnosti EU-a o fosilnim gorivima.
Oslanjanje na monetizaciju ugljičnog otiska EU-a stoga bi predstavljao velik korak unatrag u postizanju stvarne klimatske neutralnosti, posebice ako imamo na umu da su globalno gledano temperature već 1,3 – 1,4 stupnjeva Celzijevih iznad razina iz predindustrijskog razdoblja. Ako tome pridodamo i ostale inicijative za deregulaciju i jačanje industrijske proizvodnje na području EU-a, poput mogućeg oslabljivanja pravila za održivo poslovanje korporacija, neugodna pomisao da Europu čeka crna klimatska budućnost ne čini se nimalo pretjeranom.
FOTO: Peter Kurdulija / Flickr
*Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta “Odgovorno novinarstvo: Uspostava provjere činjenica kao standard dobre prakse”, kojeg provode Radio Rojc i portali Kulturpunkt i Vox Feminae. Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.