U novoj epizodi podcasta Dva tri osam razgovaramo s Anom Lalić Hegediš, novinarkom i predsjednicom Nezavisnog društva novinara Vojvodine. Gošća ulazi ravno u srž pitanja kako informiranje u regiji sve češće zamjenjuje borba s dezinformacijama. Ana opisuje kako se novinarstvo u Srbiji posljednjih godina svelo na neprestani fact-checking umjesto izvještavanja, što publiku zamara i udaljava od istine. Rješenje vidi u sustavnoj medijskoj pismenosti, od škole nadalje, kako bismo naučili prepoznati fake news, razumjeti tko je autor poruke i kome korist donosi određena informacija.
Kroz razgovor se otvara širi kontekst političke propagande. Ana podsjeća da je uspon Aleksandra Vučića pratio val očiglednih laži koje su, potpomognute tabloidima i režimskim televizijama, pretvorene u “stabilnu” naraciju. Kada se laži dovoljno puta ponove u različitim kanalima, počinju zvučati kao istina. Na to se nadovezuje kohabitacija tradicionalnih medija i društvenih mreža, gdje se manipulacija algoritmima i emocijama pretvara u politički alat, od Trumpove kampanje do Brexita. Ipak, Ana naglašava da problem ne počinje društvenim mrežama, nego strukturama moći koje svjesno proizvode dezinformacije, a digitalne platforme samo ubrzavaju njihovo širenje.
U fokusu su i aktualni studentski prosvjedi u Srbiji: već mjesecima traje “ravnoteža nemoći”, uz sve češću policijsku brutalnost i privođenja. Dok država plasira narativ koji negira nasilje, live prijenosi s terena demantiraju službene tvrdnje, no dvije trećine građana i dalje prate isključivo prorežimske kanale pa propaganda ostaje dominantna informacijska stvarnost. Ana upozorava da je RTS odavno pod političkim patronatom te da ignoriranje činjenica (npr. izostanak izvještavanja o masovnim prosvjedima) nije neutralnost nego svjesno sudjelovanje u dezinformacijskom sustavu.
Posebno snažan dio razgovora posvećen je sigurnosti novinara. Na terenu su kacige i prsluci s oznakom PRESS postali standard, a kolege traže i pancire jer se napadi ciljaju na nezaštićene dijelove tijela – novinarke su pritom često mete. Paralelno, otvorena je i tema vlasništva nad medijima: kada vlasnici s drugim poslovnim interesima zadobiju urednički utjecaj, stvara se plodno tlo za pritiske i naručene narative, što dodatno mutni granicu između informacije i propagande.
Širi globalni primjer je spektakularizacija nasilja i smrtnih slučajeva u medijima i na mrežama. Ana se protivi objavi takvih scena “uživo” i normaliziranju naslade nad tuđom smrću, jer to urušava etiku i dodatno hrani polarizirane dezinformacijske mjehuriće. Umjesto toga, zagovara odgovornost, empatiju i zakonitu sankciju onih koji šire mržnju i krše prava.
Za kraj, Ana nudi praktičan kompas za svakodnevicu: svaku informaciju, od politike do cijene deterdženta, treba pročitati kroz pitanja “Tko je ovo napisao?” i “Čiji interes ova tvrdnja služi?” To je prvi korak prema osobnoj medijskoj higijeni. Uz to, apelira hrvatskoj publici da ne klizi u srpski scenarij zabrana događaja i gušenja pluralizma: klizanje je brzo, a povratak težak.
Branimir Slijepčević
*Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta “Odgovorno novinarstvo: Uspostava provjere činjenica kao standard dobre prakse”, kojeg provode Radio Rojc i portali Kulturpunkt i Vox Feminae. Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.