Radio Rojc

U suvremenom društvu koje sve više klizi prema političkoj i ideološkoj polarizaciji, homofobija se ponovno legitimira kroz oblik naizgled “neutralnih” znanstvenih tvrdnji. Pojavljuju se navodi da je homoseksualnost mentalna bolest, da se može izliječiti terapijom, da je “neprirodna” ili da se može prepoznati prema izgledu i glasu osobe. Iako su ove tvrdnje višestruko opovrgnute od strane međunarodnih stručnih tijela poput American Psychiatric Association (APA) i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), one se i dalje koriste za opravdavanje diskriminacije, političke isključenosti i društvene stigmatizacije LGBTQ+ osoba. Ovi pseudoznanstveni narativi često su utemeljeni na iskrivljenim interpretacijama biologije, genetike i psihologije, a njihova prividna znanstvena vjerodostojnost koristi se za promociju ideologija koje nastoje očuvati tradicionalne društvene hijerarhije i uloge. Homoseksualnost se u tim diskursima prikazuje kao “devijacija”, “opasnost” ili “simptom društvene dekadencije”, čime postaje glavni simbol napada na “zapadne vrijednosti” i “tradiciju”.

U tom kontekstu raste i fenomen tzv. “mekog fašizma”, koji ne dolazi u formi diktature i otvorene tiranije, već kroz zakonske mjere, jezične igre i moralnu paniku. Njegov cilj nije samo politička dominacija, već i kontrola kulturnih značenja i identiteta. “Zaštita od dekadencije” postaje izgovor za uvođenje restriktivnih mjera, a “obrana obitelji” pretvara se u eufemizam za napad na različitosti. Upravo su seksualne i rodne manjine često prve mete u tom ratu značenja. Jedan od ključnih trenutaka u povijesti pseudoznanstvenog pristupa homoseksualnosti bilo je njezino klasificiranje kao mentalnog poremećaja u DSM-u sve do 1973. godine. Iako je ta klasifikacija službeno povučena, posljedice tog pristupa osjećaju se i danas – kroz društvenu stigmu, ali i kroz oblikovane medijske narative, političke izjave i zakonske prijedloge koji pokušavaju ograničiti LGBTQ+ prava pod krinkom znanosti ili brige za “zdravlje društva”.

Primjerice, pojmovi poput “gej lica” i “gej glasa”, iako naizgled trivijalni, danas se koriste i u AI tehnologijama, algoritamskim predikcijama i online sadržajima koji reproduciraju ideju da je seksualna orijentacija nešto vidljivo, čak “mjerljivo”. Ove ideje, daleko od puke zabave, često se koriste u političkom diskursu kao opravdanje za zakone koji žele ograničiti ili “regulirati” različitost, osobito u zemljama u kojima su LGBTQ+ prava već pod napadom.

Znanstvena metoda (i njezini protivnici)

Pseudoznanost je pojam koji često odjekuje u znanstvenim i javnim diskursima, no što on zapravo znači? U svojoj suštini, pseudoznanost se odnosi na teorije, uvjerenja ili metodologije koje se predstavljaju kao znanstvene, no ne zadovoljavaju temeljne standarde znanstvene metodologije, empirijskog dokazivanja ili logičke konzistentnosti (Shermer, 1997). Duga povijest pseudoznanosti isprepletena je s mnogim dominantnim ideologijama, a takvi sustavi vjerovanja često su služili kao temelj za uspostavu ili jačanje društvenih nejednakosti.

Primjerice, frenologija je tvrdila da prema izbočinama na ljudskoj lubanji možemo donijeti zaključke o sposobnostima osobe, a biološki rasizam bio je opravdanje za kolonijalizam i rasizam. U filozofskom kontekstu, pseudoznanost se rađa iz redukcionističkih pokušaja da se složeni društveni fenomeni objasne jednostavnim biologističkim analogijama. Jedan od primjera je filozof Herbert Spencer, koji je tumačio društvo kroz analogiju organizma (Simon, 1960), što u suštini sugerira kako su mnoge socijalne nejednakosti zapravo prirodni i nužni dijelovi društva jer, naposljetku, sve ima svoju funkciju.

Dakako, ne možemo ne spomenuti i Karla Poppera, jednog od najutjecajnijih filozofa znanosti, koji je istaknuo da se „znanost“ kao takva te znanstveni napredak kao proces nužno temelje na preispitivanju i opovrgavanju vlastitih tvrdnji, tj. na „falsifikaciji“ (Popper, 1959). Znanstvene teorije moguće je falsificirati i opovrgnuti kako bismo napredovali i dobili novu teoriju nečega, međutim, kod pseudoznanosti, ovo nije moguće uspostaviti. Pseudoznanost je ustrajna u svojim tvrdnjama, izbjegava kritiku i uporno traži potvrdu vlastite nepogrešivosti.

Ova razlika postaje naročito vidljiva u kontekstu homofobnih narativa, koji se često maskiraju kao znanstveni argumenti. Praksa tzv. konverzijske terapije, kojom se pokušava “liječiti” homoseksualnost, primjer je jedne od mnogih pseudoznanstvenih praksi koje se opiru znanstvenim dokazima o prirodnoj raznolikosti ljudske seksualnosti. Cynthia Burack (2014.) ističe kako dio kršćanske desnice promovira “suosjećajni” pristup homoseksualnosti, potičući pokajanje i konverzijsku terapiju umjesto otvorene osude, čime se pseudoznanstveni narativi zamataju u terapijski jezik, ali ostaju jednako štetni.

Michel Foucault nas u Povijesti seksualnosti podsjeća na to da seksualnost nije nikakva prirodna kategorija, već kulturna konstrukcija, oblikovana diskursima moći koji neprestano redefiniraju granice “normalnog” i “abnormalnog”, tj. heteroseksualnog i homoseksualnog. Iako desničarski narativi često pokušavaju prikazati seksualnost kao nepromjenjivu, Foucault, postmodernisti i queer teorija uče nas da je seksualnost dinamičan i socijalno uvjetovan fenomen, a ne ontološka “istina” koja je podložna manipulaciji i kontroli.

Najčešće pseudoznanstvene tvrdnje o homoseksualnosti

Unatoč znanstvenom konsenzusu o prirodnosti i raznolikosti ljudske seksualnosti, u javnom prostoru i dalje kolaju tvrdnje koje nastoje homoseksualnost prikazati kao devijaciju, poremećaj ili abnormalnost. Ove tvrdnje šire se putem političkih stranaka (npr. Domovinski pokret, HDZ), religijskih udruga (Laudato TV, Udruga Vigilare), alternativnih terapeuta, pa čak i znanstvenika poput Jeffreyja Satinovera. Ove se tvrdnje najčešće pozivaju na biološke, psihološke ili moralne “dokaze” koji zapravo ne zadovoljavaju osnovne kriterije znanstvenog istraživanja. U nastavku ćemo predstaviti neke od najraširenijih pseudoznanstvenih tvrdnji te opovrgnuti iste na temelju relevantnih izvora.

“Homoseksualnost je mentalna bolest”

Ova tvrdnja najčešće dolazi iz redova konzervativnih komentatora, političara i vjerskih lidera. U Hrvatskoj je, primjerice, zadarski profesor javno izjavio da je “homoseksualnost duševna bolest” i da se “može liječiti”. Konzervativni psihijatar Jeffrey Satinover u knjizi Homosexuality and the Politics of Truth (1996) također zagovara ovu tvrdnju. Međutim, Američka psihijatrijska udruga (APA) 1973. je uklonila homoseksualnost iz DSM-a, a Svjetska zdravstvena organizacija učinila je isto 1992. u svojoj Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (ICD-10) (Cochran i sur., 2014). Danas APA jasno navodi da je homoseksualnost “normalna varijacija ljudske seksualnosti” (APA, 2024).

“Homoseksualnost se može izliječiti terapijom”

Desne kršćanske organizacije (npr. Exodus International, neke skupine unutar Katoličke crkve) promiču konverzijsku terapiju, kao i psihoterapeuti koji prakticiraju tzv. reparativnu terapiju (Nicolosi, 1991; Robinson, 2016). No, brojna znanstvena istraživanja i organizacije navode da su konverzijske terapije neučinkovite i potencijalno štetne. UN-ov Ured za ljudska prava (2020) jasno upozorava na psihološke posljedice kao što su depresija, anksioznost i suicidalne misli. WHO također klasificira ovakve terapije kao neetične (WHO, 2020).

“Homoseksualnost je protivna prirodi”

Česta tvrdnja u religijskim krugovima, često promovirana kroz narative o “prirodnom zakonu” ili “biološkoj funkciji spolnosti” (npr. kolumne na portalu Laudato.hr, 2024). No, ovo nije točno te ostaje na razini retorike i pseudoznanosti jer je homoseksualno ponašanje zabilježeno kod preko 150 životinjskih vrsta, uključujući dupine, labudove, lavove i majmune (Bagemihl, 1999). Argument “prirodnosti” je tek retorička, a ne znanstvena tvrdnja – priroda ne implicira normativnost.

“Postoji ‘gej lice’ ili ‘gej glas’ kojim se može prepoznati seksualna orijentacija”

Nadalje, ova je tvrdnja popularizirana kroz viralne YouTube videe (Why Do Gay People Look Like That?, Why Do Gay People Sound Like That?) i istraživanja poput onog koje su proveli Wang i Kosinski sa Stanforda, koristeći AI modele za identifikaciju seksualne orijentacije prema crtama lica (Vox, 2018; BBC, 2017). No, i ova tvrdnja ostaje na razini pseudoznanosti, iako neka istraživanja, poput onog Rulea i sur. (2011), pokazuju statističku povezanost između izgleda i percepcije seksualne orijentacije, ta povezanost ne znači uzročnost. To je primjer lažne uzročnosti i prenagljene generalizacije – logičkih pogrešaka u znanstvenom zaključivanju. Algoritmi koji “detektiraju” seksualnu orijentaciju prema fotografijama zapravo više otkrivaju društvene stereotipe nego stvarne biološke razlike (Andrews et al., 2024). Ove tehnologije mogu reproducirati i pojačati homofobne pristranosti, pod krinkom znanstvene objektivnosti (Blaise Agüera y Arcas, 2017).

“Homoseksualnost je uzrokovana fizičkim obilježjima, poput smjera kovrčanja kose ili oblika lica”

Ova tvrdnja dolazi iz tzv. biologističke interpretacije seksualnosti. Istraživanje Rahmana i sur. (2009) ispitivalo je korelaciju smjera kovrčanja kose i seksualne orijentacije. Iako istraživanje pokazuje određene korelacije, nema dokaza da fizičke osobine uzrokuju seksualnu orijentaciju. Takvi nalazi su neodrživi kao univerzalni pokazatelji, a svaki pokušaj klasifikacije pojedinaca na temelju fizičkog izgleda duboko je problematičan i etički upitan (Andrews et al., 2024).

Homofobija u hrvatskom političkom i medijskom kontekstu

Što se tiče hrvatskog konteksta, Hrvatska „formalno štiti prava LGBTQ+“ osoba kroz zakonski okvir, no homofobija je i dalje sveprisutna u javnom i privatnom diskursu – ne samo kao društvena predrasuda, već kao politička strategija, medijska taktika i kulturni narativ. Posebno je zabrinjavajuće to što se pseudoznanstveni i moralistički stavovi o homoseksualnosti često prezentiraju kao legitimna mišljenja u javnom prostoru, pri čemu ih promiču pojedinci i institucije s izravnim utjecajem na zakonodavstvo, obrazovanje i javnu percepciju.

Stranke poput Domovinskog pokreta i dijelovi HDZ-a često koriste LGBTQ+ teme za mobilizaciju svojih glasača. Jedan od najjasnijih primjera bio je slučaj kada je član Mosta sudjelovao u debati u prostorijama jedne LGBTQ+ udruge, što je izazvalo napad Domovinskog pokreta, koji je taj čin predstavio kao “političku provokaciju” (Index.hr, 2022). Umjesto da se pohvali dijalog, otvorenost i demokracija, politički kapital pokušao se izvući iz poticanja moralne panike.

Dodatno, u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, aktivist LGBTQ+ zajednice istaknuo je da gej građani u Hrvatskoj ne mogu očekivati veća prava sve dok političke opcije poput Domovinskog pokreta “podilaze ostrašćenom dijelu glasača”, promičući zakone koji bi ograničili prava queer osoba (Slobodna Dalmacija, 2024). Posebno zabrinjava kolumna objavljena na portalu Laudato.hr pod nazivom “Od neprihvatljivog do poželjnog” u kojoj se sugerira da je homoseksualac društveno prihvatljiv samo ako prihvati “pokajanje”, “poniznost” i “suživot sa svojom ranjenošću” (Laudato, 2024). Ova poruka, iako formulirana umirujućim jezikom, u srži reproducira pseudoznanstveni narativ o homoseksualnosti kao poremećaju. Retorika tog teksta nije ništa drugo nego konverzijska terapija u retoričkom ruhu – koja promiče ideju da je osoba prihvatljiva samo ako se ne izražava, ne ističe i ne zahtijeva ravnopravnost. Takvi diskursi odražavaju ono što Burack (2014) naziva “suosjećajnim konzervativizmom” – homofobiju koja nije otvoreno nasilna, ali i dalje služi marginalizaciji i kontroli kroz terapijski ton.

No, nažalost, nije riječ samo o politici i medijima, homofobija i netrpeljivost prenose se u akademsku sferu. Uz spomenuti slučaj zadarskog profesora koji je izravno širio pseudoznanstvene tvrdnje koje su već desetljećima odbačene u akademskom i medicinskom konsenzu, 2015. godine Općinski sud u Varaždinu donio je nepravomoćnu presudu prema kojoj je Fakultet organizacije i informatike (FOI) dužan isplatiti 75 000 kuna dr. sc. Dariju Krešiću zbog povrede prava na čast i dostojanstvo (Špac, 2015).

Krešić je tužbom, podnesenom krajem 2010. godine, tvrdio da je na FOI-ju diskriminiran zbog svoje spolne orijentacije – navodi su uključivali sprječavanje napredovanja, socijalnu izolaciju, uznemiravanje i psihofizičke posljedice poput anksioznosti i depresije. Prvotno je Fakultetu izrečena i zabrana daljnjeg diskriminatornog postupanja u vezi s njegovim napredovanjem (presuda iz 2013.), no situacija se navodno nije popravila. Iako je tužio fakultet za čak 250 000 kuna, sud mu je dosudio 75 000 kuna. Predmet je trenutno u žalbenom postupku na Županijskom sudu u Varaždinu.

Ovakve izjave, izrečene iz pozicije autoriteta, duboko kompromitiraju znanstvenu i obrazovnu misiju sveučilišta. Dodatno, tekst iz Novosti pod nazivom “Budi muško i reci: jesam, peder sam” ilustrira svakodnevni kulturni pritisak s kojim se suočavaju queer osobe u Hrvatskoj – od školskih klupa do medijskih komentara. Otvoreno izjašnjavanje i afirmacija vlastitog identiteta nailazi na stigmatizaciju, podsmijeh i institucionalni otpor (Novosti, 2022).

Uloga logičkih pogreški

Jeste li ikada primijetili da netko ima “gej” lice? Ako niste, možda ste vidjeli već spomenuti viralni video Why Do Gay People Look Like That? koji se bavi kontroverznim pitanjem: mogu li se seksualna orijentacija i fizičke karakteristike povezati? Iako je video obojen humorom, postavlja ozbiljno pitanje – jesu li iza ovakvih tvrdnji uopće znanstveni stavovi ili je to tek još jedan pokušaj da se seksualna orijentacija smjesti u uske okvire fizičkih stereotipa? Ideja o prepoznavanju homoseksualnosti prema crtama lica, poznata kao gay face, nije ništa drugo nego pseudoznanstveni narativ.

Iako se argumentira da je to temeljeno na znanstvenim istraživanjima, tvrdnje zapravo kriju ozbiljnu logičku pogrešku. Korelacija između određenih fizičkih osobina i seksualne orijentacije ne znači nužno uzročnost. Iako takva povezanost može postojati, to ne znači da jedno uzrokuje drugo. Ovo je klasičan primjer lažne uzročnosti, logičke pogreške u kojoj se između dvaju događaja ili varijabli neutemeljeno uspostavlja uzročno-posljedični odnos. Također, ovo je slučaj prenagljene generalizacije, logičke pogreške u kojoj se zaključci o cijeloj populaciji temelje na vrlo malom uzorku.

Ironično, autori videa, Mitchell Moffit i Gregory Brown, i sami pripadnici LGBTQ+ zajednice, govore o ovoj temi na temelju istraživanja koja se mogu kritizirati zbog nedostatne znanstvene provjere i pretjeranog biologističkog tumačenja homoseksualnosti. Time ne samo da umanjuju ozbiljnost LGBTQ+ identiteta, nego i potiču dodatne rizike za LGBTQ+ osobe, naročito u zemljama u kojima homoseksualnost još uvijek podliježe zakonskim sankcijama.

Slične tvrdnje pojavljuju se i u videuWhy do gay people sound like that?gdje se specifične glasovne karakteristike povezuju sa seksualnom orijentacijom. Stručnjaci_kinje širom svijeta upozoravaju na opasnost biometrijskih sustava i AI modela koji perpetuiraju ljudske predrasude pod krinkom objektivnosti.

Fašizam kao permanentna prijetnja

Za kraj, vratimo se unazad, u doba njemačke političarke i aktivistkinje Clare Zetkin, koja je fašizam smatrala manifestacijom krize kapitalizma. Prepoznavala je njegovu sposobnost da manipulira klasnim kontradikcijama, dok istovremeno osigurava dominaciju vladajućih klasa. Prema Zetkin, fašizam nije samo politički fenomen prošlosti već permanentna prijetnja, čija se manifestacija prilagođava socioekonomskim krizama. Ovaj koncept naglašava i filozofkinja Ankica Čakardić u svom tekstu „Fašizam kao simptom krize kapitalizma“, ukazujući na to da fašizam, unatoč promjenama oblika, zadržava neke osnovne karakteristike – autoritarnost, antifeminizam i represiju prema marginaliziranim skupinama, uključujući žene i LGBTQ+ zajednicu.

Fašizam, prema Zetkin, nije bio samo politički alat za očuvanje moći kapitalističkih elita, već i ideološki okvir koji je uključivao i rodnu opresiju. Fašistički pokreti često su promicali kulturne norme prema kojima je uloga žene ograničena na majčinstvo i kućanske poslove, dok su homoseksualnost i sve što odudara od tradicionalnih rodnih normi bili označeni kao prijetnja. Kako navodi Čakardić, fašizam je inherentno antifeministički, te koristi mitologiju i biologističke narative za održavanje patrijarhalnog poretka. Homofobija je također (bila) integralni dio fašističke ideologije.

Slanje homoseksualnih osoba u logore ili njihova fizička i psihološka eliminacija bila je praksa koja se često povezivala s očuvanjem „čiste“ nacije i „prirodne“ seksualnosti. Slično vidimo i danas kroz primjer homofobije koja je odraz takvih fašističkih ideologija. Burack (2014.) ističe kako kršćanska desnica, iako koristi umjereniji ton, ostaje isključiva te biva u suprotnosti s demokratskim vrijednostima, što se može promatrati kao oblik “mekog fašizma” koji kroz moralni diskurs održava društvenu nejednakost. Fašistička ideologija je evoluirala i prilagodila se suvremenim društvenim i političkim uvjetima.

Čak i u današnjoj Europi, posebno u zemljama poput Hrvatske, homofobija je i dalje sveprisutna u političkom diskursu kao alat za mobilizaciju desničarskih i populističkih snaga. Primjerice, tijekom vojnog mimohoda u Zagrebu 2025. godine, skupina mirovnih aktivista koji su prosvjedovali protiv militarizacije društva dočekana je brutalnim ispadima nasilja, homofobije i mizoginije od strane okupljene mase (Pilsel, 2025). Snimljene su uvrede poput: “Jebo vam mater pedersku!”, “Silujte ju!”, “Udri ga, pička mu materina!”, što jasno ukazuje na to kako militaristički nacionalizam stvara prostor za normalizaciju ekstremnog govora i rodno uvjetovanog nasilja. Redatelj Nenad Puhovski tom je prilikom upozorio da je po prvi put u javnom prostoru zabilježen uzvik “siluj ju” kao željena “kazna” za aktivistkinju, što ne samo da ukazuje na degeneraciju javnog morala, već i na to koliko je duboko u nekim slojevima društva ukorijenjena mržnja prema “drugačijem” (Pilsel, 2025). Homofobija se, zajedno s antifeminizmom, koristi kao sredstvo za održavanje statusa quo, za zastrašivanje progresivnih snaga i za marginaliziranje manjinskih i ranjivih društvenih skupina.

Zaključak

U svijetu koji nam svakodnevno obećava napredak, toleranciju i inkluziju, biti gej u Hrvatskoj 2025. i dalje znači hodati po rubu. Rubu sistema, rubu društvene prihvaćenosti, rubu sigurnosti. Iako će mnogi reći da “više nema problema” jer “imamo Povorku ponosa” ili “poznaju jednog normalnog geja”, stvarnost je daleko od toga. Pseudoznanstveni narativi, koji nas pokušavaju svesti na lice, hod, boju glasa ili na traumu iz djetinjstva, nisu samo zastarjeli – oni su aktivno nasilni. Jer svaki put kad netko kaže da smo “neprirodni”, iza toga dolazi zakon koji nam uskraćuje obiteljska prava. Svaki put kad algoritam “predviđa” tko je gej, iza toga se skriva softver koji će nas možda sutra targetirati, otpustiti ili izbrisati. Svaki put kad društvene mreže i političari dijele lažne “studije” o “posljedicama gej propagande”, iza toga dolazi skupina koja nas naziva izopačenima i silovateljima. I možda najgore od svega – kad se protiv takvog nasilja digne glas, na ulicama se ori: “Siluj ju!”, “Jebo ti mater pedersku!”, “Udri ga!”. A institucije šute. Ili još gore, podupiru. U tom smislu, treba naglasiti da LGBTQ+ zajednica ne pristaje više na šutnju. Ovaj tekst jest obračun s manipulacijom znanošću, potpirivanjem straha i recikliranjem mitova kako bismo zadržali moć nad tijelima, ljubavima i životima. Danas se više ne pristaje na ormare, terapije ni strah.

---

Izvori:

1. American Psychiatric Association. (2024). Position Statement on Homosexuality and Civil Rights. https://www.apaf.org/getmedia/edec1498-99c8-49da-b33e-1f8c7a2c7ad4/PS-Homosexuality-Civil-Rights-1973.pdf
2. Andrews, M., Smart, A., & Birhane, A. (2024). The reanimation of pseudoscience in machine learning and its ethical repercussions. Patterns (New York, N.Y.), 5(9), 101027. https://doi.org/10.1016/j.patter.2024.101027
3. Bagemihl, B. (1999). Biological Exuberance: Animal Homosexuality and Natural Diversity. St. Martin’s Press.
4. BBC. (2017, September 11). AI ‘gaydar’ study criticised by campaigners. https://www.bbc.com/news/technology-41188560
5. Blaise Agüera y Arcas. (2017, October 6). Do algorithms reveal sexual orientation or just expose our stereotypes? Medium. https://medium.com/@blaisea/do-algorithms-reveal-sexual-orientation-or-just-expose-our-stereotypes-d998fafdf477
6. Burack, C. (2014). Tough Love: Sexuality, Compassion, and the Christian Right (SUNY series in Queer Politics and Cultures). State University of New York Press.
7. Cochran, S. D., Drescher, J., Kismödi, E., Giami, A., García-Moreno, C., Atalla, E., Marais, A., Vieira, E. M., & Reed, G. M. (2014). Proposed declassification of disease categories related to sexual orientation in the International Statistical Classification of Diseases and Related Health Problems (ICD-11). Bulletin of the World Health Organization, 92(9), 672–679. https://doi.org/10.2471/BLT.14.135541
8. Čakardić, Ankica. “Fašizam kao simptom krize kapitalizma: tumačenje Clare Zetkin.” Antifašizam. Zbornik odabranih radova s Petog međunarodnog znanstvenog skupa Socijalizam na klupi, Pula, 30. rujna – 2. listopada 2021., ur. Lada Duraković i Andrea Matošević. Zagreb: Srednja Europa; Pula: Sveučilište Jurja Dobrile, 2023. (link)
9. Foucault, Michel. (2013). Povijest seksualnosti 1 – Volja za znanjem, Zagreb: Domino
10. Frenologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.
11. Laudato.hr. (2024). Od neprihvatljivog do poželjnog. https://laudato.hr/Kolumna/S-one-strane/Od-neprihvatljivog-do-pozeljnog.aspx
12. Index.hr. (2013). Homofobni zadarski profesor: Homoseksualnost je duševna bolest, može se liječiti. https://www.index.hr/vijesti/clanak/Homofobni-zadarski-profesor/662323.aspx
13. Index.hr. (2022). Mostovac došao na debatu u prostore LGBT udruge, Domovinski pokret ih napao. https://www.index.hr/vijesti/clanak/mostovac-dosao-na-debatu-u-prostore-lgbt-udruge-domovinski-pokret-ih-napao/2371486.aspx
14. Nicolosi, J. (1991). Reparative therapy of male homosexuality: A new clinical approach. Jason Aronson.
15. Novosti. (2022). Budi muško i reci: jesam, peder sam. https://www.portalnovosti.com/budi-musko-i-reci-jesam-peder-sam/
16. Shermer M (1997). Why people believe weird things: pseudoscience, superstition, and other confusions of our time. New York: W. H. Freeman and Company.
17. Simon, W. M. (1960). Herbert Spencer and the “Social Organism.” Journal of the History of Ideas, 21(2), 294–299. https://doi.org/10.2307/2708202
18. Slobodna Dalmacija. (2024). Aktivist za prava LGBT populacije: DP podilazi ostrašćenom dijelu glasača, gej građani se ne mogu nadati većim pravima. https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/aktivist-za-prava-lgbt-populacije-dp-podilazi-ostrascenom-dijelu-glasaca-gej-gradani-se-ne-mogu-nadati-vecim-pravima-1387266
19. Popper, K. R. (1959). The Logic of Scientific Discovery. London: Routledge.
20. Rahman, Q., Clarke, K., & Morera, T. (2009). Hair whorl direction and sexual orientation in human males. Behavioral Neuroscience, 123(2), 252–256. https://doi.org/10.1037/a0014816
21. Robinson, C.M. (2016). Homosexual Reparative Therapy. In The Wiley Blackwell Encyclopedia of Gender and Sexuality Studies (eds A. Wong, M. Wickramasinghe, r. hoogland and N.A. Naples). https://doi.org/10.1002/9781118663219.wbegss268
22. Rule, N. O., Ambady, N., Adams, R. B., & Macrae, C. N. (2011). Accuracy and awareness in the perception and categorization of male sexual orientation. Journal of Personality and Social Psychology, 101(4), 711–720.
23. Špac, L. (2015) FOI povrijedio čast i dostojanstvo Darija Krešića, mora mu isplatiti 75 000 kuna, 29. listopada. https://varazdinski.net.hr/vijesti/crna-kronika/72281/foi-kriv-za-diskriminaciju-na-osnovi-spola-dariju-kresicu-duzan-75-tisuca-kuna/
24. UN OHCHR. (2020). Conversion therapy is torture, says UN expert. https://www.ohchr.org/en/press-releases/2020/06/conversion-therapy-torture-says-un-expert
25. Vox. (2018, January 29). This researcher says AI can detect gay faces. But critics say that’s the least of the problems. https://www.vox.com/science-and-health/2018/1/29/16571684/michal-kosinski-artificial-intelligence-faces
26. Warner, M. (1991). Introduction: Fear of a Queer Planet. Social Text, 29
27. World Health Organization. (2020). Eliminating forced, coercive and otherwise involuntary sterilization: An interagency statement. https://www.who.int/publications/i/item/9789241507325

Roman Šimunović/VoxFeminae.net

Ilustracija: Marin Berović (Instagram: @marin.ero). Nije dozvoljeno preuzimanje ilustracije bez suglasnosti portala i autora.

*Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta “Odgovorno novinarstvo: Uspostava provjere činjenica kao standard dobre prakse”, kojeg provode Radio Rojc i portali Kulturpunkt i Vox Feminae. Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.