Istraživanje je potvrdilo da su trans osobe izložene kompleksnom spletu distalnih i proksimalnih stresora.
Iako suvremena društva sve više naglašavaju važnost ljudskih prava, ravnopravnosti i prihvaćanja raznovrsnosti, mnoge skupine i dalje ostaju sustavno isključene i marginalizirane. Lezbijke, gej osobe, biseksualne, transrodne, interspolne i kvir osobe te osobe drugih identiteta koji nadilaze heteronormativne okvire, primjer su društvene skupine na margini.
U hrvatskom su društvu transrodne osobe u posebno ranjivom položaju. Budući da rodni identitet predstavlja temeljne aspekte osobnog i socijalnog identiteta, stigmatizacija, diskriminacija i druge prijetnje koje zadiru u njega predstavljaju snažne izvore stresa, s neposrednim emocionalnim reakcijama, ali i dugoročnim posljedicama na identitet, zdravlje, tjelesno funkcioniranje i društvene odnose. U javnom prostoru te prijetnje često poprimaju oblik ponavljanja netočnih tvrdnji, npr. da je transrodnost pitanje zbunjenosti ili prolazna faza – što je u intervjuu izričito kazao i Herman Vukušić – iako su longitudinalne studije (npr. Olson et al., 2015) pokazale da je rodni identitet kod trans osoba stabilan tijekom vremena te ne ovisi o vanjskim trendovima
Iako je aktivizam LGBTIQ+ zajednice u mnogim državama doveo do pozitivnih pomaka u društvenim i kulturnim stavovima prema transrodnim i rodno nenormativnim osobama, ti su pomaci često ograničeni. Dapače, organizacije poput ILGA-Europe, GATE i TGEU istovremeno bilježe i porast negativnih reakcija, uključujući djelovanje antirodnih pokreta koji se protive zakonodavnim promjenama i širem razumijevanju rodne ravnopravnosti. U tim kampanjama često se ponavlja i netočna tvrdnja da je transrodnost bolest – primjerice, takav stav iznio je Igor Peternel u kritici odluke WHO-a, tvrdeći da se „sama transrodnost još uvijek vodi kao dio WHO klasifikacije, u smislu psihološkog poremećaja“. No, od 2019. godine Svjetska zdravstvena organizacija u ICD-11 klasifikaciji transrodnost više ne svrstava među mentalne poremećaje, već je tretira u kontekstu seksualnog zdravlja, čime se jasno potvrđuje da se ne radi o patologiji.
Kako bi se bolje razumjela svakodnevna iskustva ove skupine koja je često nezastupljena u društvu i znanstvenim istraživanjima, posebice s obzirom na suprotne društvene struje kada je riječ o njihovim pravima, moja je doktorska disertacija Doživljaj distalnih i proksimalnih stresora te mentalnoga zdravlja transrodnih osoba na području Republike Hrvatske (2024) bila fokusirana upravo na iskustva i stresore transrodnih osoba u Hrvatskoj.
Teorijski okvir i tijek istraživanja
Kao teorijski okvir u disertaciji korišten je model rodnog manjinskog stresa, zasnovan na Meyerovom modelu manjinskog stresa kojeg su Hendricks i Testa 2012. godine prilagodili specifičnostima trans iskustva. On obuhvaća distalne stresore (diskriminacija, nasilje, osporavanje identiteta) i proksimalne stresore (prikrivanje identiteta, strah od neprihvaćanja, internalizirana transfobija). Autori ističu da ti stresori, prisutni u različitim društvenim kontekstima, značajno doprinose narušenom mentalnom zdravlju trans osoba te da visoka prevalencija psihičkih teškoća odražava nepovoljan društveni položaj, a ne identitet. Ovo osporava učestalu pretpostavku da su visoke stope depresije i anksioznosti “dokaz” da je sam identitet problem – takav se narativ koristi u američkoj politici, gdje se tvrdi da je rodna disforija posljedica „mentalnog poremećaja, traume ili neurodivergencije“ – iako istraživanja (Testa et al., 2015; Meyer, 2003) jasno pokazuju da su izvor problema sustavna diskriminacija, nasilje i stigmatizacija.
Te stresore ublažavaju različiti zaštitni faktori poput uključivanja u zajednicu, socijalne podrške ili ponosa na svoj identitet. Studije (Budge et al., 2013) pokazuju da pristup rodno afirmativnoj skrbi, podrška obitelji i prihvaćanje od strane okoline značajno smanjuju rizik od suicidalnih misli i poboljšavaju psihološku dobrobit, čime se ruši tvrdnja da su afirmativne intervencije štetne, kao što se navodi, primjerice, u članku na portalu CT Insider, gdje se tvrdi da hormonske terapije i blokatori puberteta “mogu uzrokovati ozbiljnu štetu – uključujući narušavanje kognitivnog razvoja, smanjenu gustoću kostiju, neplodnost i druge dugoročne zdravstvene probleme – bez jasnih dokaza o koristi za mentalno zdravlje”.
U kontekstu provedenog istraživanja važan je i koncept pozitivnog mentalnog zdravlja, koji uključuje emocionalnu, psihološku i socijalnu dobrobit. Time se istraživanje distancira od tradicionalnog pristupa fokusiranog isključivo na patologiju i omogućuje uvid u načine na koje trans osobe postižu otpornost i osjećaj ispunjenosti, unatoč izazovima.
Cilj ovog istraživanja bio je opisati distalne i proksimalne stresore kod transrodnih osoba koje žive u Republici Hrvatskoj, njihove načine suočavanja sa stresom i doživljaj vlastitog mentalnog zdravlja te provjeriti model rodnog manjinskog stresa u hrvatskom kontekstu.
Istraživanje je provedeno kvalitativnim pristupom, prikupljanjem podataka intervjuima. U istraživanju je sudjelovalo dvadeset transrodnih osoba iz različitih područja Hrvatske, u dobi od 18 do 39 godina. Većina se identificira kao osoba muškog roda, a ostale kao osobe ženskog roda, rodno nenormativne ili trans osobe. Sudionici i sudionice su bili u različitim fazama afirmacije roda, no svi_e su započeli_e sa socijalnim aspektom afirmacije roda.
Što je istraživanje pokazalo?
Rezultati ovog istraživanja s transrodnim osobama jasno su ukazali na višestruke izvore stresa koje transrodne osobe u Hrvatskoj svakodnevno proživljavaju, potvrđujući primjenjivost modela rodnog manjinskog stresa u lokalnom kontekstu. Sudionici i sudionice iskreno su i detaljno govorili_e o svom položaju u društvu, pri čemu su se istaknule četiri tematske cjeline, sukladno korištenom teorijskom okviru: distalni stresori, proksimalni stresori, suočavanje sa stresom te mentalno zdravlje.
Rezultati pokazuju da su transrodne osobe u hrvatskom društvenom kontekstu izložene brojnim distalnim i proksimalnim stresorima. Sudionici i sudionice opisivale_i su prisutnost stigme transrodnosti u hrvatskom društvu, vidljivu kroz tradicionalne norme, nerazumijevanje transrodnosti i potkrepljivanje negativnih/netočnih stavova kroz medije.
Na institucionalnoj razini, posebno unutar zdravstvenog i obrazovnog sustava, prisutne su stigmatizirajuće prakse, osobito tijekom procesa prilagodbe spola, što se tumači kao oblik diskriminacije temeljen na rodu. Sudionici i sudionice navode da su se često suočavali_e s nerazumijevanjem, stereotipima i negativnim stavovima, što je dovodilo do osjećaja neprihvaćenosti i nedostatka podrške:
„Ne mogu biti upisan kod ginekologa… zvao sam ove službe koje HZJZ ima, svugdje su mi rekli, ‘ak’ si muško, šta ti to treba?’.“ (S05)
Ovakva iskustva pokazuju jaz između formalnih prava i stvarnog pristupa uslugama, iako istraživanja, poput onog organizacije Human Rights Campaign, bilježe da 41 % odraslih smatra kako trans osobe “već imaju sva prava i mogućnosti”, a taj jaz potvrđuje i izvještaj Europske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI) koji navodi da LGBTIQ+ osobe u Hrvatskoj i dalje doživljavaju predrasude i diskriminaciju u svakodnevnom životu, dok je pristup rodno afirmativnoj skrbi otežan zbog nedostatne osviještenosti, nejasnih pravila o pokrivenosti javnim zdravstvenim osiguranjem te nedostupnosti određenih medicinskih zahvata
„Tu i tamo koji komentar općenito u smislu da zna da će ovo (afirmacija roda) meni dojaditi, da ću odustati…“ (S10)
Ova izjava odražava ranije spomenuti mit da je transrodnost prolazna faza, što je već gore opovrgnuto na temelju znanstvenih istraživanja.
Na međuljudskoj razini, stresori se očituju kroz odbijanje obitelji ili šire okoline zbog rodnog identiteta te diskriminaciju u okolini najviše vidljivu kroz mikroagresije:
„Otac uopće ne želi čuti za to… Kad je čuo da mi sestra govori s muškim zamjenicama, to je bilo, ‘ne, nema toga, o čemu ti pričaš? To ne ide tak.’“ (S09)
„…prijeđu na guči guči (zvuk gugutanja djetetu)… Prvo, nisam dijete, a drugo ja ipak ne bi to drugim dečkima tako.“ (S04)
Zanimljiv je fenomen odgođenog prihvaćanja, gdje osobe iz okoline kasnije pružaju podršku tek nakon početnog neprihvaćanja, što može negativno utjecati na dobrobit trans osoba i povjerenje. U manjoj mjeri zabilježena je i izravna viktimizacija, najčešće u obliku verbalnog nasilja.
Izloženost ovim stresorima pridonosi razvoju proksimalnih stresora kod trans osoba uključenih u ovo istraživanje, poput internaliziranih negativnih stavova o transrodnosti, praćenih negativnom slikom tijela i neugodnim emocijama, prikrivanja identiteta te negativnih očekivanja:
„Ideš se predstaviti nekom i u tebi ključa zato što ne znaš hoćeš dobiti šamar, hoćeš dobit’ šaku u lice ili će ti pružiti ruku i reći ‘ej, bok’ i nastavit’ dalje pričati s tobom.“ (S13)
Suprotno tvrdnjama iz dijela medija da “nema epidemije nasilja nad trans osobama“, noviji podaci GLAAD-a pokazuju da su zločini iz mržnje motivirani rodnim identitetom u SAD-u u 2024. porasli za 12 % u odnosu na 2023. Iskustva sudionika_ica u ovom istraživanju, poput straha od fizičkog napada u svakodnevnim interakcijama, pokazuju da takvi strahovi nisu pretjerivanje, nego racionalan odgovor na stvarne rizike.
U kontekstu suočavanja sa stresom, većina sudionika i sudionica istaknula je kako različiti aspekti afirmacije roda poboljšavaju dobrobit. Naime, sudionici su počeli više prihvaćati sebe, pa nekima od njih transrodni identitet nije više bio toliko u fokusu:
„Nastojim ne o sebi razmišljat kao… kao o trans osobi. Mislim, jesam trans, ali i nekako kad razmišljam o tome, nekako nastojim o tome razmišljati k’o da je to mali dio mene i ne jedini… mislim, sigurno nije jedini, al’ nije ni glavni.“ (S02)
Suprotno medijskim tvrdnjama, poput one da „operacije u sklopu tranzicije ne donose očekivanu korist za mentalno zdravlje“, ovo istraživanje jasno pokazuju da afirmacija rodnog identiteta pomaže: sudionici_e su osjećali_e veće samoprihvaćanje, autentičnost i bolju psihološku dobrobit kad je njihov rodni identitet podržan. Ovaj nalaz podupire i opsežna literatura (Meyer, Budge et al.) koja potvrđuje korist afirmativnih pristupa.
Na individualnoj razini, sudionici i sudionice su kao strategije suočavanja sa stresom navodili_e prihvaćanje ili izbjegavanje stigme, uspoređivanje s drugim trans osobama, prilagodbu postojećih obrazaca suočavanja sa stresom i nadu. Na grupnoj razini navode se samozagovaranje, socijalna podrška cisrodnih osoba (obitelji, prijatelja_ica, stručnjaka_inja, itd.) i uključivanje u trans zajednicu:
„…jer smo nekako svjesni da smo u našoj, kao, zajednici, društvenoj, da smo mi manjina i da bi se trebali držati zajedno i međusobno podržavati.“ (S06)
„Imao sam privilegiju da me roditelji prihvaćaju i da, puno mi je olakšalo proces tranzicije.“ (S15)
Ipak, dio sudionika i sudionica naveo je i slabiju povezanost sa zajednicom ili nedostatak strategija suočavanja, što ukazuje na različite kapacitete za nošenje s manjinskim stresom.
Mentalno zdravlje osoba koje su sudjelovale u istraživanju smatrano je kroz koncept pozitivnog mentalnog zdravlja, koji obuhvaća emocionalnu, psihološku i socijalnu dobrobit. Većina ih opisuje prisutnost pozitivnih emocija poput zadovoljstva i sreće, neutralno ili poboljšano emocionalno stanje te manju prisutnost negativnih afekata. U pogledu psihološke dobrobiti, izražavaju samoprihvaćanje, svijest o osobnom razvoju te važnost bliskih odnosa, iako neki navode i narušenu sliku o sebi:
„Mirniji ste sa stavovima životnim koji imate. I znate da Vam ih nitko nije narušio. Znate da ste autentični, da zapravo živite po nekakvom motu koji je Vaš…“ (S17)
Socijalna dobrobit percipirana je kao najslabija – istaknuti su osjećaji isključenosti, nepovjerenje u društvo te ograničeno socijalno prihvaćanje:
„I volim ljude i živim za ljude i mislim da su ljudi sve što imamo, a onda opet ne vjerujem ljudima.“ (S16)
Rezultati upitnika pozitivnog mentalnog zdravlja pokazuju da trećina sudionica i sudionika ima visoko pozitivno mentalno zdravlje („mentalno zdravlje cvjeta“), dok ostali iskazuju umjerenu ili nisku razinu. Premda prisutni stresori ne moraju nužno dovesti do narušenog mentalnog zdravlja, većina ispitanih izvještava o sniženim razinama (pozitivnog) mentalnog zdravlja, osobito na razini socijalne dobrobiti. Ipak, kod dijela sudionika vidljivi su znakovi otpornosti unatoč izazovima.
Podsjetnici za dalje
Ovo istraživanje pružilo je vrijedan uvid u iskustva transrodnih osoba u Hrvatskoj. Dobiveni nalazi potvrđuju kako su trans osobe izložene kompleksnom spletu distalnih i proksimalnih stresora – od svakodnevne diskriminacije i institucionalnih prepreka, do unutarnjih psiholoških procesa koji proizlaze iz društvene stigme. Time se opovrgavaju česti medijski mitovi, poput onih da transrodne osobe „već imaju sva prava i mogućnosti, da je transrodnost „prolazna faza“, da „nema epidemije nasilja nad trans osobama“ te da afirmacija rodnog identiteta „ne donosi korist mentalnom zdravlju“. Nalazi ovog istraživanja, zajedno s relevantnim međunarodnim podacima, pokazuju suprotno – pristup rodno afirmativnoj skrbi, podrška i uključenost u zajednicu značajno poboljšavaju dobrobit, dok diskriminacija, nasilje i stigmatizacija ostaju realni i dokumentirani problemi. Takvi stresori imaju izravan utjecaj na mentalno zdravlje, ali su njihovi učinci značajno ublaženi prisutnošću zaštitnih faktora. Istraživanje potvrđuje primjenjivost modela rodnog manjinskog stresa u hrvatskom društvenom kontekstu.
Ispitane su osobe, unatoč izazovima, pokazale visoku razinu otpornosti i sposobnosti prilagodbe. Pozitivno mentalno zdravlje nije isključivo rezultat odsustva poteškoća, već i prisutnosti smislenih odnosa, osjećaja sigurnosti i mogućnosti da se živi autentično.
Ovo istraživanje pokazalo je još jednom da je za poboljšanje dobrobiti i društvenog položaja transrodnih osoba u Hrvatskoj važno educirati i stručnjake_inje i širu javnost, razvijati usluge koje prepoznaju i poštuju različite rodne identitete te uključiti trans zajednicu u donošenje odluka.
Korišteni izvori
- Budge, S. L., Adelson, J. L., & Howard, K. A. S. (2013). Anxiety and depression in transgender individuals: The roles of transition status, loss, social support, and coping. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 81(3), 545–557.
- CT Insider. (2023). Some experts warn of risks with puberty blockers and hormones. CT Insider. https://www.ctinsider.com/
- Europska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI). (2023). ECRI Report on Croatia (Sixth monitoring cycle). Vijeće Europe. https://coe.int/en/web/european-commission-against-racism-and-intolerance
- GATE, ILGA-Europe & TGEU. (2021). Trans Rights are Human Rights: Dismantling misconceptions about gender, gender identity, and the human rights of trans people. GATE, ILGA-Europe i TGEU.
- GLAAD. (2025). GLAAD Report on Anti-Trans Hate Crimes, 2024–2025. GLAAD. https://glaad.org/
- Hendricks, M. L. & Testa, R. J. (2012). A conceptual framework for clinical work with transgender and gender nonconforming clients: An adaptation of the minority stress model. Professional Psychology: Research and Practice, 43(5), 460–467. https://psycnet.apa.org/record/2012-21304-001
- Human Rights Campaign. (2023). Annual Report on the Fatal Violence Against Transgender and Gender Non-Conforming People. HRC. https://www.hrc.org/
- Meyer, I. H. (2003). Prejudice, social stress, and mental health in lesbian, gay, and bisexual populations: Conceptual issues and research evidence. Psychological Bulletin, 129(5), 674–697. https://psycnet.apa.org/doi/10.1037/0033-2909.129.5.674
- Olson, K. R., Durwood, L., DeMeules, M., & McLaughlin, K. A. (2015). Mental health of transgender children who are supported in their identities. Pediatrics, 137(3), e20153223.
- Testa, R. J., Habarth, J., Peta, J., Balsam, K., & Bockting, W. (2015). Development of the Gender Minority Stress and Resilience Measure. Psychology of Sexual Orientation and Gender Diversity, 2(1), 65–77.
- World Health Organization. (2019). International Classification of Diseases, 11th Revision (ICD-11). WHO. https://icd.who.int/
Ivana Tutić Grokša/Voxfeminae.net
Ilustracija: Noemi Ribić
*Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta “Odgovorno novinarstvo: Uspostava provjere činjenica kao standard dobre prakse”, kojeg provode Radio Rojc i portali Kulturpunkt i Vox Feminae. Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.