Na portalu Narod.hr 11. kolovoza 2025. objavljen je članak pod naslovom Čak 22 američke države podržale oca u tužbi protiv škole zbog ‘društvene tranzicije’ kćeri, potpisan inicijalima LŠ.1 U fokusu članka nalazi se pravni slučaj iz SAD-a, konkretno iz savezne države New Jersey, gdje je otac podnio tužbu protiv školske uprave tvrdeći da nije bio obaviješten niti je dao pristanak kada je škola, na zahtjev njegove kćeri, počela koristiti ime i zamjenice u muškom rodu (postupajući pritom u skladu s važećim državnim smjernicama).
U tekstu se iznose tvrdnje o štetnosti rodno afirmativnog pristupa, a osim paušalnih formulacija, poput one da “brojna istraživanja ukazuju na to da afirmacija rodne konfuzije može uzrokovati ozbiljnu štetu”, pojavljuje se i jedan od najčešće citiranih mitova u javnim raspravama o transrodnosti i tranziciji. Naime, autor_ica teksta navodi kako:
“Studije pokazuju da više od 80% djece s rodnom disforijom spontano preraste tu fazu do kasne adolescencije, te da čak ni potpuna ‘promjena spola’ često ne rješava povećanu sklonost samoozljeđivanju i suicidalnosti kod takvih osoba – dapače, može je i pogoršati.”
Ova tvrdnja, poznata kao desistance myth ili mit o odustajanju, već se niz godina ponavlja u medijima, političkim kampanjama i različitim internetskim raspravama kao argument protiv rodno afirmativne skrbi. No istraživanja na koja se oslanja imaju ozbiljne metodološke nedostatke, a zaključci koji iz njih proizlaze su više puta osporeni u znanstvenoj zajednici.
Mit o odustajanju oslanja se na istraživanja iz 1990-ih i ranih 2000-ih, provedena na uzorcima djece koja se nisu nužno identificirala kao transrodna, već su jednostavno odstupala od rodnih normi ponašanja. Ova istraživanja koristila su kriterije tada važećeg dijagnostičkog priručnika DSM-IV (1994.), koji je rodnu disforiju klasificirao kao “poremećaj rodnog identiteta” (od 2013. više se ne klasificira kao poremećaj, službeno je zamijenjen pojmom rodne disforije). Prema tadašnjim kriterijima dijagnoza se mogla postaviti i djeci koja nisu izražavala jasnu identifikaciju s drugim rodom kao što je danas slučaj; dovoljno je bilo da iskazuju nelagodu povezanu s rodnom ulogom ili pripisanim spolnim identitetom.
Jedan od najčešće citiranih autora u kontekstu ove teorije je američko-kanadski psiholog Kenneth Zucker, čije se istraživanje iz 1995. često predstavlja kao uporište za tvrdnju prema kojoj bi 80 do 90 posto djece koja iskuse rodnu disforiju tijekom djetinjstva “odustalo” od trans identiteta ako bi prošli pubertet bez medicinske tranzicije.2 Međutim, ta se brojka temelji na istraživanju čija je metodologija u više navrata bila predmet stručnih kritika, među ostalim zbog veličine uzorka, visokog broja ispitanika koji su napustili studiju te, ključno, kriterija uključivanja djece koja nisu nužno izražavala trans identitet.
Zuckerova studija je, naime, provedena na 45 djece, od kojih su mnoga u istraživanje uključena zbog rodno netipičnog ponašanja (npr. djevojčice koje su se igrale “muškim” igračkama), ali nisu izražavala identifikaciju s drugim rodom. Uz to, studija je imala visok udio sudionica i sudionika koji su s vremenom ispali iz istraživanja (eng. dropout rate) što dodatno kompromitira pouzdanost rezultata, jer nije jasno zašto su ispali niti što bi podaci o njihovom kasnijem razvoju pokazali. Ovakva metodologija dovela je do značajnog precjenjivanja učestalosti “odustajanja”, što se u kasnijim analizama i znanstvenim kritikama pokazalo kao ključna manjkavost Zuckerova rada.3
Dodatne kontroverze vezane su uz terapijske prakse koje su se provodile u klinici pod Zuckerovim vodstvom, a koje su, prema nalazima nezavisne kanadske revizije iz 2015., uključivale preporuke roditeljima da obeshrabruju djecu u rodno netipičnom ponašanju te tretmane koji se danas prepoznaju kao konverzijska terapija. Iako on negira takve optužbe, klinika je zatvorena zbog kršenja stručnih smjernica. Naknadno je Zucker pokrenuo sudski postupak protiv bolnice zbog narušavanja ugleda, a slučaj je završen nagodbom. Od tada nastavlja raditi u privatnoj praksi i kao konzultant, a njegov rad i dalje izaziva duboke podjele u stručnoj i široj javnosti.
Na Zuckerove radove kasnije se nadovezao nizozemski istraživač Thomas D. Steensma, čije se studije iz 2011. i 2013. godine također često navode kao “dokaz” visoke stope odustajanja od trans identiteta kod mladih. Međutim, i ta istraživanja dijele ključne metodološke slabosti sa Zuckerovim: temeljena su na zastarjelim dijagnostičkim kriterijima, uključivala su mlade koji nisu nužno izražavali identifikaciju s drugim rodom, te su analizirala podatke iz razdoblja kada medicinska tranzicija za maloljetne osobe nije bila ni dostupna ni uobičajena. Unatoč tim ograničenjima, rezultati se često izvlače iz konteksta i pogrešno interpretiraju, osobito u konzervativnim i anti-trans narativima gdje se koriste kao argument protiv rodno afirmativne skrbi za mlade.
Preuzimaju ih i politički motivirane organizacije, poput američke Heritage Foundation, koja je u objavi na mreži X podijelila osporavanu tvrdnju da većina djece s rodnom disforijom s vremenom “odustane” od trans identiteta. Heritage Foundation je, podsjetimo, inicijator Projekta 2025, političke platforme usmjerene na oblikovanje konzervativne administracije u SAD-u, čiji planovi uključuju zabranu rodno afirmativne skrbi i ograničavanje LGBTQI+ prava.
Zucker i sam uživa značajnu podršku u konzervativnim krugovima, gdje se njegovi radovi često citiraju kao znanstvena potvrda tvrdnje o “odustajanju”. Tako ga je, primjerice, Jordan B. Peterson u objavi iz 2023. nazvao “najvećim svjetskim autoritetom” za temu odustajanja od rodne disforije kod djece.
Taj koncept, koji je izvorno formuliran unutar starih dijagnostičkih okvira, danas tako sve češće služi kao argument za osporavanje rodno afirmativne skrbi, kako ga koristi i autor_ica LŠ. Danas se, međutim, u dijagnostici koristi priručnik DSM-5, koji je 2013. godine zamijenio stare termine i kriterije. Novi pristup zahtijeva dosljednu i ustrajnu identifikaciju s drugim rodom, čime se izbjegava pogrešna klasifikacija rodno nekonformne, ali cispolne djece, i omogućuje relevantnije istraživanje stvarnog iskustva trans mladih.
Naslovna fotografija: Thiago Rocha / Unsplash
*Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta “Odgovorno novinarstvo: Uspostava provjere činjenica kao standard dobre prakse”, kojeg provode Radio Rojc i portali Kulturpunkt i Vox Feminae. Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.