Već gotovo desetljeće, od Brexita i Trumpove izborne pobjede 2016., manipulacija informacijama zaokuplja istraživače, medijske analitičare i praktičare. Sintagmalažne vijesti koja se u početku koristila za objašnjenje ovog fenomena ubrzo se pokazala nedostatnom, pa i zavaravajućom, jer zamagljuje razlike između različitih oblika manipulacije koji se pojavljuju u javnom prostoru.
Upravo zato Claire Wardle i Hossein Derakhshan u izvještaju za Vijeće Europe iz 2017. predlažu termin informacijski poremećaj i razlikuju tri ključne kategorije: dezinformacije (lažne informacije namjerno stvorene radi nanošenja štete), misinformacije (netočne informacije koje se šire bez namjere nanošenja štete) te zlonamjerne informacije ili malinformacije – točne informacije iskorištene ili prezentirane na način koji nanosi štetu. Riječ je, dakle, o činjenicama koje se upotrebljavaju manipulativno, primjerice kroz objavljivanje privatnih informacija ili predstavljanje istinitih podataka u pogrešnom kontekstu ili bez konteksta.1
Kako u tekstu Understanding Information Disorder piše Wardle, pojam “lažne vijesti” ne pokriva ni približno sve ove nijanse. Naime, većina sadržaja koji kruži mrežama i medijima uopće nije lažna: “često je autentična, izvučena iz konteksta i pretvorena u oružje od strane onih koji znaju da su neistine utemeljene na istini uvjerljivije i lakše se dijele.” Za razliku od netočnih informacija, malinformacije se teško osporavaju upravo zato što se ne temelje na potpunim izmišljotinama, već na selektivno aranžiranim činjenicama. Strategije za njihovo suzbijanje gotovo da i ne postoje, premda njihov efekt na percepciju javnosti može biti jednako snažan kao i kod klasičnog širenja dezinformacija.
Kampanje koje se oslanjaju na netočne ili iskrivljene informacije s ciljem diskreditiranja određenih društvenih skupina sve su češća pojava, a civilno društvo u Europi već je dulje vrijeme jedna od njihovih meta. Među recentnim primjerima koji su privukli pozornost šire javnosti je slučaj s početka 2025. godine, kada su europarlamentarci iz redova pučana i krajnje desnice koristili netočne ili pogrešno predstavljene podatke kako bi stvorili dojam nepravilnosti oko javnog financiranja civilnog društva, konkretno organizacija iz područja zaštite okoliša. Iako njihove tvrdnje nisu potvrđene, željeni narativ se ipak proširio kroz medijsko izvještavanje, dok su rijetki novinarski prilozi nastojali razjasniti njegovu manipulativnu prirodu..2
I u domaćem kontekstu slični obrasci širenja sumnje i diskreditiranja usmjereni su prema organizacijama koje se bave zaštitom okoliša i ljudskim pravima, a sve češće i prema civilnom društvu koje djeluje u području kulture. Takvi sadržaji, bilo da kruže društvenim mrežama ili medijskim platformama, uglavnom se oslanjaju na kombinaciju nasumično izvučenih činjenica, sugestivnih poveznica i neargumentiranih vrijednosnih sudova kojima se oblikuju narativi o skrivenim mrežama političkog ili ideološkog utjecaja.
Primjer takvog pristupa vidljiv je u “Izvješću o dodjeli proračunskih sredstava Grada Zagreba udrugama povezanim sa strankom Možemo u 2024. godini”, koje je potpisao Luka Šarić, a objavila udruga U ime obitelji. Iako pretendira biti analiza, riječ je zapravo o popisu stotinjak udruga i inicijativa u kojem se niz slabih i proizvoljnih poveznica predstavlja kao navodni dokaz sustavnog pogodovanja stranke Možemo udrugama u kulturi.
Kako pokazuje pregled koji je za Novosti napravio Hrvoje Šimićević, optužbe se temelje na arbitrarno postavljenim kriterijima, čije se značenje prilagođava od slučaja do slučaja, a pritom se zanemaruju formalne procedure poput javnih natječaja i rada stručnih kulturnih vijeća. U takvim konstrukcijama već se i sama tematska orijentacija, primjerice na feminističko ili antifašističko nasljeđe, predstavlja kao dokaz političke pristranosti ili institucionalnog pogodovanja.
Ako je problem s dezinformacijama taj što se jednom izrečena neistina teško ispravlja, u slučaju zlonamjernih informacija stvar je još kompleksnija, jer se ne radi o neistini koju je moguće jednostavno opovrgnuti, već o selektivnom, tendencioznom i kontekstualno okljaštrenom prikazu podataka. Takvim pristupom ne gradi se argument, nego unaprijed oblikovan narativ koji, prema definiciji, šteti ugledu određene osobe, skupine ili organizacije. Da je takva namjera u ovom konkretnom slučaju eksplicitna, potvrđuje i sam autor teksta, koji u odgovoru na analizu Hrvoja Šimićevića piše:
“Sve je to u duhu novinarske profesije kako ju vide HND i Novosti čije financiranje treba u potpunosti ukinuti, kao što novac treba uskratiti i udrugama koje proizvode kulturno smeće u gradu Zagrebu.”
Za ilustraciju ovog pristupa može poslužiti posljednji članak na ovu temu, objavljen 3. kolovoza na portalu Narod.hr, čiji je autor također Luka Šarić. Pod naslovom “Umjetnost po ukusu Možemo: Tomašević daje desetke tisuća eura udruzi čiji osnivač – čita svinjama”, tekst na početku taj “ukus” definira nizom prizora koji su predstavljeni kao inherentno problematični: “‘Queer’, golotinja, milovanje, ljubljenje asfalta i slični ‘performansi’.”
Fokusom na performans čitanja svinjama autor se oslanja na prepoznatljiv obrazac diskreditacije, kakav je, primjerice, ranije bio vidljiv u slučaju “hotela za gliste”, radionice koju su 2020., za mandata Milana Bandića, organizirale udruge Hrvatska permakultura i Vestigium u sklopu tečaja permakulturnog dizajniranja. Projekt je u predizbornoj kampanji 2025. godine poslužio nekadašnjim najbližim Bandićevim suradnicima i drugim političarima s desnog spektra kao ilustracija teze da se javni novac usmjerava na trivijalne ili ideološki motivirane projekte. Iako je fact-checking portala Faktograf, pored objašnjenja konteksta, pokazao da je radionica nije bila financirana od strane Grada, već od samih polaznika, te da aktualna gradska vlast nije imala veze s konkretnim projektom, narativ je već bio oblikovan i široko proširen.
Šarić u ovom slučaju za polazište uzima performans Slavonski anarhizam autora Nebojše Vukovića, kojeg, kao jednog od osnivača, povezuje s udrugom Format C. Udrugu potom predstavlja kratkim opisom područja djelovanja te činjenicom da je na njezinoj mrežnoj stranici istaknuta podrška Palestini. Spominje se i druga suosnivačica, Dina Gligo, pri čemu je fokus na njezinim suradnjama s različitim organizacijama nezavisne kulture i fotografijama koje dijeli na društvenim mrežama. Navodi se i njezin angažman u Trećem forumu za pravedne prakse Zaklade “Kultura nova”, pri čemu se ta neovisna institucija pogrešno pripaja Ministarstvu kulture i medija. Točno je da je Gligo članica radne skupine Ministarstva za izradu Zakona o umjetnicima, no taj podatak autor ne spominje. Na kraju se poentira iznosima koje Grad Zagreb “donira” udruzi Format C, dok se financiranje iz drugih javnih izvora spominje bez navođenja iznosa i bez povezivanja s “ukusom” tih financijera.
Način na koji su informacije iznesene i povezane stvara dojam izravne povezanosti između performansa Slavonski anarhizam i rada udruge Format C, čime se taj rad uključuje u širi okvir argumentacije o financiranju projekata koje autor kvalificira kao “kulturno smeće”:
“Kakvu umjetnosti nudi udruga Format C možemo vidjeti na primjeru samog Nebojše Vukovića. Sjedeći u svinjcu u slavonskom Otoku, Vuković je 12 sati svinjama čitao kulinarske recepte kako pripremati – svinjetinu. Ovaj pothvat u kojem je ‘promišljao slavonski identitet’ nazvao je ‘Slavonski anarhizam’.”
U stvarnosti, projekt nije nastao u produkciji Formata C, nego Umjetničke organizacije Otvoreni likovni pogon, u partnerstvu s Muzejom likovnih umjetnosti u Osijeku, Kulturnim centrom Osijek, Muzejom Slavonije i Udrugom Fajferica, u sklopu programa Umjetnički pojmovnik javnog prostora. Performans je izveden u kolovozu 2021., a financiranje je osigurano od Ministarstva kulture i medija, Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova. Rezultati Javnog poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba objavljeni su u veljači 2021., četiri mjeseca prije nego što je stranka Možemo preuzela upravljanje gradom. Na tom je natječaju Otvoreni likovni pogon za provedbu projekta Umjetnički pojmovnik javnog prostora dobio 5.000 kuna, a uz Slavonski anarhizam, u sklopu projekta izveden je i rad Srdce neda spavat Dragane Jurišić.
Riječ je o javno dostupnim informacijama koje autor ne uključuje u članak, a selektivnim odabirom činjenica i načinom njihova prezentiranja gradi narativ o povezanosti projekta s udrugom Format C, a preko nje s aktualnom zagrebačkom gradskom upravom. Budući da izostavlja podatke koji bi pružili potpuniju sliku, taj narativ ne funkcionira kao činjenično utemeljen dokaz, nego kao konstrukcija oslonjena na sugestivno povezivanje odabranih elemenata.
Osim konteksta u kojem je rad realiziran, izostavljen je i širi umjetnički okvir, kao i podatak da je video nastao iz Slavonskog anarhizma 2022. godine osvojio nagradu na Međunarodnom festivalu kratkog filma Malatesta u Italiji. Ne navodi se ni ništa drugo o Vukovićevom radu, primjerice da se u performansima poput Cipelara i Šetača bavi temom ekonomskih migracija, osobito u odnosu na Slavoniju. Vuković i sam posljednjih sedam godina živi i radi u Berlinu. U izjavi za ovaj tekst, autor navodi da je riječ o radu koji je nastajao godinama, kroz pripreme, istraživanja, traženje dozvola i prilagodbu ideje, te da ga je stvorio “iz domoljubnih poriva, radi karmičkog balansa i neignoriranja sredine u kojoj sam se rodio”, s namjerom da “donira nešto smisleno, iznenađujuće, što vrijedi prostudirati i pobuđuje ozbiljnu kontemplaciju”.
Tekst ne nudi ni relevantne informacije o umjetničkoj organizaciji Format C – ne navodi se nijedan njihov projekt niti program koji provode. Organizacija djeluje više od deset godina u području novih medija, a o njezinom doprinosu i relevantnosti svjedoči, među ostalim, kontinuirana podrška i financiranje od strane kulturnih institucija.
Sam naslov teksta sugerira da politička vlast financira projekte prema osobnim vezama i ideološkim afinitetima, a ne prema stručnim kriterijima, pa u tom kontekstu ne čudi da je izostavljena informacija da se sredstva Grada Zagreba dodjeljuju putem javnog poziva, i to na prijedlog stručnog kulturnog vijeća čiji su članovi kvalificirani za procjenu umjetničke vrijednosti i doprinosa projekata. Umjesto toga, u tekstu se naglašavaju samo iznosi gradskih “donacija”, bez navođenja za koje su projekte sredstva odobrena, iako se također radi o javno dostupnim informacijama.
Ovakav pristup, u kojem se umjesto cjelovitog prikaza biraju tek elementi koji podupiru unaprijed postavljenu tezu, klasičan je primjer zlonamjerne upotrebe činjenica. Malinformacije su u tom smislu osobito problematične jer se dijelom oslanjaju na stvarne podatke, ali ih selektivno i iskrivljeno predstavljanje, uz izostavljanje ključnog konteksta, pretvara u narative koji zvuče uvjerljivo i brzo se šire. Njihovo osporavanje zahtijeva detaljno objašnjavanje konteksta i institucionalnih procedura, što u polariziranom javnom prostoru i uz deficit pažnje rijetko postiže učinak. Umjesto toga, neutemeljene konstrukcije postaju “dokazi” koji potkopavaju povjerenje u kulturne institucije, stručne procese i same aktere.
- Definicije preuzete iz: Misinformation, Disinformation & Malinformation: A Guide (Princeton Public Library); Types of Information Disorder (Defense Information School – Pavilion); Dezinformacije – edukativna brošura i vježbe za razumijevanje problema dezinformacija (Agencija za elektroničke medije, 2021). ↩︎
- Zbog navoda da Europska komisija financira organizacije kako bi lobirale za Zeleni plan u njezino ime ili protiv pojedinih zastupnika, Politico je analizirao 28 ugovora između Komisije i okolišnih nevladinih organizacija financiranih iz LIFE programa. Analiza nije pronašla dokaze da je Komisija davala izravne upute za lobiranje u svoje ime, niti da je financirala aktivnosti usmjerene na pojedine zastupnike Europskog parlamenta, što su bile ključne optužbe iznesene u raspravi. ↩︎
Foto: Nebojša Vuković: Slavonski anarhizam (2021.) (Otvoreni likovni pogon)
*Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta “Odgovorno novinarstvo: Uspostava provjere činjenica kao standard dobre prakse”, kojeg provode Radio Rojc i portali Kulturpunkt i Vox Feminae. Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.