U Puli je 9. listopada 2022. održan jedan od rijetkih lokalnih referenduma u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Pitanje je bilo jednostavno, ali politički i prostorno eksplozivno: treba li izmijeniti prostorni plan kako bi se zaustavila gradnja hotela na omiljenoj šetnici puležanki i puležana – Lungomareu. Referendum je inicirala građanska inicijativa, a motiviran je dugotrajnim otporom dijela javnosti prema privatizaciji obalnog prostora.
Međutim, ono što je obilježilo taj dan nije bila žustra politička debata, nego sablasna tišina. U središtu tog zida tišine bila je medijska šutnja – posebno u jedinom lokalnom dnevnom listu Glasu Istre, koji toga dana, kada je cijeli grad birao smjer razvoja, nije objavio ni jednu jedinu informaciju o referendumu. Naslovnica je bila ispunjena pričom o izlovu kapešante, laboratorijskim analizama, klimatskim promjenama i studentskim temama – ali o činjenici da se upravo toga dana odlučuje o budućnosti najvrjednijeg javnog prostora u Puli, nije bilo ni riječi. Ni na naslovnici, ni u unutarnjim stranicama.
To je bilo više od uredničkog propusta. Bila je to – po svim standardima suvremenog novinarstva – urednička intervencija tišinom.
Taktika “ostanidoma”
Pulski referendum je pao. Izlaznost je bila svega 22,71%, iako je 88,5% izašlih glasalo protiv gradnje hotela. Prema hrvatskom Zakonu o referendumu, za valjanost lokalnog referenduma potrebno je da izađe više od 50% upisanih birača. Poražavajuće niska izlaznost nije bila slučajnost – bila je rezultat kampanje koja je pozivala upravo na to: ne izlaziti.
Investitor, tvrtka koja stoji iza projekta izgradnje hotela, uključila se u kampanju porukom #ostanidoma. Kroz jumbo plakate, oglasne sadržaje i promotivne video spotove, građane se pozivalo da ne izađu na referendum, kako bi bio oboren na izlaznosti. Cilj nije bio pobijediti argumentima, već – srušiti sam proces.
Ovakva taktika poznata je u političkoj znanosti kao “strateška apstinencija”. U radu How quorum rules distort referendum outcomes autori Pedro Magalhães i Luis Aguiar-Conraria jasno ističu: “Pravila o kvorumu iskrivljuju ishod referenduma jer potiču manjinu da sruši rezultat putem neizlaska, a ne sučeljavanjem argumenata” (Aguiar-Conraria & Magalhães, 2010).
Potvrdu nalazimo i u laboratorijskim istraživanjima. Eksperimentalna studija A Referendum Experiment with Participation Quorums dolazi do istog zaključka: “participacijski kvorumi potiču ciljano neizlazak kada manjina zna da ne može pobijediti glasovima” (Hizen, 2016).
U javnom govoru često se misli da je dezinformacija nešto što dolazi u obliku lažne vijesti, teorije zavjere ili propagandnog sadržaja. No stručnjaci za informacijski integritet već desetljećima upozoravaju: neobjava ključnih informacija može biti jednako štetna kao i iznošenje lažnih tvrdnji.
Pojam disinformation by omission – odnosno dezinformacija izostavljanjem – sve je prisutniji u znanstvenim analizama. U kontekstu političke komunikacije, to se događa kad medij, institucija ili organizirani akter svjesno izostavi relevantnu, točnu informaciju koja bi mogla promijeniti percepciju javnosti. Time se, kako navodi američki profesor Philip M. Napoli u radu Exposure Diversity in News Consumption, aktivno sužava prostor informiranog izbora. (Napoli, 2011)
U praksi, to znači da građanin koji ne zna da se nešto događa – uopće nema priliku oblikovati stav. A ako je to nešto presudno, poput dana referenduma, izostanak informacije ne ostavlja prostor za demokratsku reakciju.
U izvještaju Information Disorder koje su za Vijeće Europe izradile Claire Wardle i Hossein Derakhshan, posebno se ističe ova dimenzija:
“Najopasniji oblik dezinformacije ponekad nije ono što se kaže, nego ono što se namjerno prešućuje.”
(Council of Europe, 2017)
Wardle i Derakhshan uvode i termin malinformation – informacija koja je tehnički točna, ali je selektivno predstavljena ili izvađena iz konteksta. No još je opasniji tihi pandan: kad se informacija potpuno izostavi, a zna se da je od javnog interesa.
U konkretnom slučaju Pule, činjenica da lokalni dnevni list (Glas Istre) nije objavio ni osnovnu vijest da se referendum održava, uz paralelno oglašavanje investitora s porukom “#ostanidoma”, stvara savršeni okvir za informacijsko sljepilo: javnost formalno nije dezinformirana, ali je uskraćena za ključno znanje koje omogućuje sudjelovanje u demokraciji.
Takvo stanje politički je mnogo opasnije od klasičnih lažnih vijesti jer ga je teže dokazati i prozvati. Urednička tišina postaje sredstvo oblikovanja stvarnosti. A građani – bez svijesti o onome što se događa – ostaju pasivni ne zbog lijenosti, nego zbog informacijske praznine.
U informiranom društvu, šutnja nije neutralna. Kad se odlučuje o javnom interesu, prešućivanje postaje oblik laganja. Ili kako je to u istom izvještaju Vijeća Europe sažeto:
“Kontrola nad informacijom više ne znači manipulaciju sadržajem – nego manipulaciju pristupom.”
Medijska tišina kao struktura
Ali gdje su u svemu tome bili mediji? Ako je oglašivačka kampanja pozivala na neizlazak, zašto jedini lokalni dnevnik nije učinio ono osnovno – podsjetio građane da se toga dana glasa? I to ne samo na naslovnici, već kroz cijelo izdanje – Glas Istre nije objavio ni osnovnu informaciju o referendumu.
Ova urednička šutnja nije jedinstvena. U literaturi je detaljno opisan fenomen tzv. “meke cenzure”. CIMA (Center for International Media Assistance) definira je kao sustav u kojem ne postoji izravna zabrana objave, ali uredništva – zbog političkih, oglašivačkih ili regulatornih pritisaka – selektiraju i prioritiziraju sadržaj u skladu s neformalnim interesima. U globalnom pregledu CIMA navodi:
“Pristrana dodjela državnog oglašavanja snažno utječe na održivost medija i uređivačke politike” (CIMA, 2009).
U dodatnim izvješćima, poput onih provedenih u Mađarskoj, ističe se kako:
“Meka cenzura potiče raširenu autocenzuru i održava privid slobodnih medija” (CIMA, 2015).
WAN-IFRA (World Association of Newspapers and News Publishers) upozorava kako se u lokalnim sredinama, posebno u sredinama gdje postoji jedan dominantan tiskani medij, posljedice meke cenzure vide najjasnije. U izvještajima navode:
“Vlade ne smiju ignorirati meku cenzuru, jer netransparentna raspodjela oglašavanja mijenja uređivačke prioritete” (WAN-IFRA, 2015).
Tišina kao sustav
Model koji daje dubinsko objašnjenje takve strukture jest model propagande Hermana i Chomskog (Manufacturing Consent, 1988). Prema njemu, mediji ne trebaju izravan nalog da bi izbjegli temu. Oni rade unutar okvira tzv. “pet filtera”: vlasništvo, oglašavanje, oslanjanje na ovlaštene izvore, flak (pritisci) i dominantna ideologija. Kada su ti filteri usklađeni, događa se tzv. urednička automatika – prioriteti se samostalno prilagođavaju interesima moćnih.
“Model propagande prati puteve kroz koje se novac i moć probijaju do vijesti, marginaliziraju neslaganje i omogućuju da dominantni interesi dopru do publike” (Chomsky.info).
U kasnijim primjenama modela, peti filter (izvorno “anti-komunizam”) sve češće se manifestira kao “zajednički neprijatelj” ili “ekonomski interes”. U lokalnim sredinama poput Pule, gdje je Glas Istre ovisan o lokalnom oglašavanju i političkim vezama, ovaj model savršeno objašnjava zašto informacija o referendumu nije imala ni redak prostora.
Chomsky i Herman posebno naglašavaju: “Ondje gdje postoji konsenzus elita, mediji će nepokolebljivo služiti interesima elita”.
Medijska praznina s posljedicom
Ono što ostaje nakon takve uredničke prakse nije neutralnost, nego – strukturna manipulacija javnosti. Kad oglašivač poziva na neizlazak, a lokalni list izostavi informaciju da se referendum uopće održava, građani ostaju bez orijentira. Prvi kontakt s informacijom – jutarnja naslovnica – ne sadrži ono najvažnije: “danas se glasa”.
CIMA jasno definira standard profesionalnog postupanja: “Financijski pritisci ne smiju zamijeniti uredničke kriterije javnog interesa” (CIMA, 2014).
Ovaj slučaj pokazuje što se događa kada se taj standard ignorira. Medijska tišina u kombinaciji s oglašivačkom kampanjom za neizlazak rezultirala je stvaranjem sustava u kojem je javnost bila lišena osnovne informacije i poticana da šuti.
Naslovnice su infrastruktura demokracije. Kad na njima izostane informacija da se upravo danas odlučuje, ne trebamo teorije zavjere – imamo dovoljno empirije da znamo kako takva tišina radi svoj posao.
U konačnici, pitanje ne glasi zašto je referendum propao. Pitanje glasi: kako bi izgledao da je javnost bila informirana?
Foto: screenshot youtube
Branimir Slijepčević
*Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta “Odgovorno novinarstvo: Uspostava provjere činjenica kao standard dobre prakse”, kojeg provode Radio Rojc i portali Kulturpunkt i Vox Feminae. Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.