Večeras će se, na Dan grada Pule, svečano otvoriti Malo rimsko kazalište, a tim povodom, u programu Radio Rojca gostuje arhitekt Emil Jurcan (Zadruga Praksa), autor projekta rekonstrukcije tog zdanja, na kojem su surađivali i Helena Sterpin i Aleksandar Ćelović. Projekt je Jurcanu zaradio nominaciju za nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata ‘Bernardo Bernadi’ te počasno priznanje na Piranskim danima arhitekture, nakon nominacije za nagradu Piranesi.
Kako i samo ime nalaže, projekt se bazira na rekonstrukciji, pa je pitanje arhitektu očito; kada se i gdje s arhitekturom u ovakvom projektu kreće? Nakon preciznih niza pojmova, čije su granice labave i često nejasne, ovaj bi projekt terminološki spao u onaj konzervacije i renovacije, veli Jurcan. Novi sloj i element u prostoru dočarava izvornost, ali i nagoviješta novitet, u slučaju tribina, a izvorni rimski elementi koji se ispod njih nalaze, kao i prethodne faze restauracije tridesetih godina prošlog stoljeća sada su, s povijesnim odmakom, dokument vremena. Zatečenom se, dakle, stanju na toj arheološkoj lokaciji, pristupilo konzervatorskim principima, učvršćivanja postojećeg, bez dodavanja novih elemenata i uz jasnu diferencijaciju novog i starog, objašnjava.
S time u skladu, jasno je da je ovo projekt koji nosi veliki tim ljudi, a započeo je s voditeljicom arheoloških istraživanja i kustosicom Arheološkog muzeja Istre (AMI) Silvanom Petešić i njenim istraživanjem lokacije još u 2011. Taj je rad nužan svim fazama kojima prethodi, pa se tako prvo lokacija istraži, utvrde osnovni izvorni elementi građevine, povijesno i arheološki interpretira njihovo značenje, pa na osnovu toga gradi hipoteza izvornog izgleda kazališta. U tom trenutku u projekt ulaze arhitekti. U toj je fazi rekonstrukcije izvornog izgleda građevine, Jurcanu najviše pomogao kolega Aleksandar Ćelović, a pritom naglašava kako i tome prethode hipoteze. U ovom slučaju su to one Štefana Mlakara, M. M. Robertija i kolegice Petešić, čija je hipoteza nudila najviše izmjena u odnosu na postojeće. Tako je otkriveno da su u prostoru postojala dva nova ulaza, pa se logika komunikacije unutar objekta umnogome promijenila, kao i jedan poveći atrij iza zgrade, koji bio njenim integriranim dijelom. Uzevši sve to u obzir, zaključuje se da je tadašnje malo rimsko kazalište sezalo od Kaštela sve do starih gradskih bedema. Tada se, nastavlja gost, počelo raditi s konzervatoricom AMI-ja, Đeni Gobić-Bravar i Natašom Nefat iz Konzervatorsko-restauracijskog odijela, te Darkom Komšom, ravnateljem muzeja i inicijatorom projekta. Krenulo se u diskusiju o tome kako bi nova reinterpretacija morala izgledati, a odluka je pala kontrast materijala, interpretaciju u kazališta u svojoj izvornoj geometriji, misleći na tribine u omjeru 1:2, i dodavanje istih u dijelovima u kojima je to moguće, poštujući pritom naknadne povijesne slojeve koje su prodrle u perimetar nekadašnjeg rimskog kazališta. Želja je bila da se u osjećaju i dimenziji dočara kako je ta građevina zapravo izgledala, što za današnju percepciju iste, zbilja nije malo, zaključuje Emil.
Šezdesetih je godina procjena auditorija bila na tri do četiri tisuće ljudi, što je pretpostavka Štefana Mlakara, koji je kazalište tada proučavao. Temeljena je ona na tome da je publika tada bila klasno odvojena, što dalje objašnjava količinu ulaza, koja bi onemogućila miješanje klasa. Tako je, objašnjava Jurcan, polukružna ‘orkestra’, na samom dnu gledališta, pripadala najvišim slojevima društva, koji bi onda ondje ulazili kroz bočna vrata. Tribina je bila zamišljena za srednji sloj, a na samom vrhu, na trijemu, predstave su gledali pripadnici najnižeg sloja tadašnjeg društva, na svojim stajaćim mjestima. Ta su dva sloja na gledalište ulazila kroz odvojen ulaz, ne imajući kontakt s najvišim staležem.
Zanimljiva je činjenica, naglašava arhitekt, ta da je Pula tada imala dva teatra i Arenu. Objašnjenje se toga može pronaći u tezi Nataše Nefat, koja zagovara to da je manji teatar služio kao ‘odeon’, mjesto za poeziju i glazbu, a veći, na Monte Zaru, za dramske priredbe i predstave. Građevine su to, koje su u Rimskom carstvu bile funkcionalno odvojene, iako je njihova arhitektura identična i razlikuju se zapravo samo po veličini.
Jurcan je, veli, srednju školu proveo na rimskom, kao i čitava njegova generacije, i one prije i poslije nje. ˝Sjećanja, aktivnosti i ambijent tog mjesta nešto su što je potpuno neusporedivo s ovime što sam izveo˝, govori, pa nadodaje da je u procesu rekonstrukcije i djelovanja na tom mjestu bilo unutarnje borbe, povedene tim prošlim vremenom. Ipak, arhitektura, kao umjetnost i disciplina, mijenja prostore, negira postojeće ili stvara nove i stupa u dijalog, pa je tako borba neizbježna i njen zapravo integralni dio.
˝Arhitektonska intervencija je po definiciji nasilna, ona transformira i mijenja˝, zaključuje.
Čak I kada je riječ o konzervaciji u poetskom smislu, kao što je to slučaj obnove kaštela Petrapilosa, arhitekta Vjekoslava Gašparovića, jasno je da i taj senzibilni pristup transformira ambijent lokacije, brišući tako nešto postojeće da bi otvorilo potencijal za nešto nepredvidivo i novo, govori. Ovdje je osjećaj bio intenzivniji, naglašava, zbog emotivne veze s prostorom, no on bi trebao biti prisutan u svakoj arhitektonskoj intervenciji, koja je fizička transformacija, a ne ideološka ili transcendentalna, te je dijelom arhitekture, čije je svojstvo fizički, opipljivi i senzualni nivo svake geste promjene.
Tu se arhitekt prisjeća citata francuskog situacionista Guya Deborda;
˝Urbanizam čini otuđenost fizičkom.˝ U tom se smislu Jurcan u rekonstrukciji bavio dvjema stvarima. Prva je pojavnost intervencije u sadašnjem trenutku, a druga, pojavnost, koja je bezvremenska. ˝Moje je mišljenje da živimo u otuđujućem društvu, tako da svaki urbanistički akt tu otuđenost čini fizičkom˝, govori, opet se prizivajući na Deborda, čije su ideje prisutne u idejnom rješenju kazališta. Nameće se tako pitanje, kako proizvodnju spektakla, koja je tako neizbježna u našem društvu, uprizoriti tamo i na jedan način koji bi mogao nadživjeti sadašnji trenutak?
A zbilja današnjeg trenutka je takva da je to tribina za 1200 ljudi, ispred koje će biti postavljen veliki LED ekran, da će se kao takva koristiti ljeti, da stanovništvo Pule, i to pogotovo ono koje na priredbe i dolazi, rapidno odlazi i da je potrošnja grada sve očitije i jače ovdje u svrhu turizma. ˝Da je od čokolade napravljeno, jednako bi bilo gorko kao čelik˝ , govori, referirajući se time na tribine, kako kazalište trenutno ne može služiti ničemu nego tom uprizorenju spektakla u svrhu ugostiteljske potrošnje grada, zaključuje.
Što arhitektura u tom prostoru može učiniti, ako u obzir uzmemo da se arhitekt izražava tako što gradi? Aldo Rossi, talijanski arhitekt govori da ne postoji opozicijska arhitektura, samo ona vladajućih. Ipak, u moči je nadživjeti bilo koji politički režim i može se projektirati na način da jednoga dana služi nečemu što je nama još nezamislivo. Kao primjer, Jurcan navodi zgradu pulske FINE. Ona implicitno i eksplicitno pokazuje režim koji ju je stvorio te je nju nemoguće opisati, bez kontekstualnog shvaćanja toga da je ona nastala kao banka u vrijeme fašizma, kao ‘najsvetije’ mjesto tog sistema.˝U toj liniji, ono što je važno i mene zanima u projektu je da sam čin sadašnje arhitekture, ne utjelovljuje i reprezentira sistem koji ga je stvorio˝, poentira.
Postoje i druge forme arhitekture, nastavlja, tihe, koje baš kao takve nadžive režim u kojem su nastale. Time su najčešće ‘ogoljenije’ i ružnije. U otporu od sistema, one se poružnjuju, reduciraju na autonomnu karakteristiku sebe same, što je u arhitekturi tektonika, one se suprotstavljaju.˝Ja shvaćam da one izgledaju ružno˝, govori arhitekt o tribinama. Dio je i njihovog plana da izgledaju ružno, zaključuje.
Na koncu, osvrćemo se na rad Zadruge Praksa, unutar koje Jurcan i djeluje, a koja dobro poznaje suprotstavljanje i rad unutar sistema, u kojem je legalnost gradnje može značiti i pokoravanje njemu, pa tako potvrđuje onu ideju o arhitekturi koja ne može biti opozicijska.˝Postoji raskorak između čuvstva i režima i mi u njemu radimo˝, zaključuje na samom kraju.
Večeras će Malo rimsko kazalište konačno biti otvoreno, a proslava otvorenja nastaviti će se i sutra, u subotu, navečer. Razgovor s Emilom Jurcanom u cijelosti možete poslušati na linku.
Razgovarala: Nevena Trgovčić
Pripremila: Ana Predan