Piše: Saša Leković
Kao na prvom lokalnom referendumu u Hrvatskoj, onome u Dubrovniku o izgradnji golf terena na Srđu i na ovom drugom, pulskom o gradnji hotela na Valkanama – inicijatori su formalno izgubili. Ali svi smo mogli ponešto naučiti. O licemjerju kao hrvatskoj realnosti, o tome kako su brojke varljive, o tome da je ‘izravna demokracija’ u ovoj zemlji samo privlačna ‘duda varalica’ za malu djecu.
Žao mi je mojih pulskih prijatelja koji su razočarani time što na prošlonedjeljnom lokalnom referendumu nije onemogućena gradnja hotela u gradskom predjelu Valkane.
Pogotovo mi je žao onih koji su se mjesecima trudili.
Najprije ‘nabrijati’ dovoljno sugrađanki i sugrađana da potpišu zahtjev za održavanjem referenduma.
Potom održavati tenziju oko referenduma sve dok se on nije dogodio.
A na dan referenduma i dalje pozivajući ljude da daju svoj ZA za promjenu urbanističkog plana.
Iako je svakom realnom bilo jasno da će referendum završiti kako je završio.
No, aktivizam se ne temelji na realnosti nego na tome da se ta realnost pokušava promijeniti.
Ovaj put to nije uspjelo.
Kao niti prigodom jedinog prethodnog lokalnog referenduma u Hrvatskoj.
Onog u Dubrovniku.
Za zaustavljanje projekta izgradnje golf terena na Srđu.
I tamo je na referenduom izašao znatno manji postotak građana od neophodnog za valjanost rezultata građanske inicijative.
No dubrovački referendum koji je formalno propao zapravo i nije bio uzaludan.
Realnost je promijenio makar utoliko što je gradnja golf terena na Srđu nakon referenduma postala upitna.
Ne samo za velik broj Dubrovčanki i Dubrovčana nego i za lokalnu vlast pa čak i investitore.
I golf tereni na Srđu (još) nisu napravljeni.
Na referendum je izašlo za trećinu manje ljudi nego što je tražilo njegovo održavanje
Imajući to na umu može se reći da i inicijatori pulskog referenduma nisu baš posve u krivu kad kažu da mogu biti zadovoljni unatoč formalnom porazu svoje ideje.
Tek još trebamo vidjeti kako će dalje ići ta priča oko gradnje luksuznog hotela na prostoru nekadašnjeg kamenoloma.
I hoće li se ostvariti bojazan da će Puležani izgubiti svoj Lungomare raj.
No ponešto smo valjda već mogli naučiti iz čitave aktivističko-političke predstave.
Naprimjer to da je licemjerje definitivno mjera hrvatske stvarnosti.
Možda će se činiti neobičnim, ali odlična potvrda za to su – brojke.
Na referendum ZA Lungomare izašlo je za gotovo za trećinu manje ljudi nego što ih je potpisalo zahtjev za njegovo održavanje.
Zapravo to i nije ništa neobično.
Što god tko mislio o tzv. izravnoj demokraciji lagodna je pozicija usput potpisati zahtjev za referendum o nekoj temi šećući tjednima pored brojnih potpisnih mjesta u gradu.
Mnogo lagodnije nego jednog, točno određenog dana, u točno određenom vremenskom razdoblju, otići do mjesta gdje ćeš dati svoj glas ZA ono što je i tvojim potpisom postalo tema referenduma.
Forma nam je važnija od sadržaja.
A odgovornost nemamo prije svega prema sebi samima.
To je još jedna pouka iz hrvatske stvarnosti.
Kad smo već kod brojki, pulski gradonačelnika Filip Zoričić izabran je sa 10.666 glasova ili bezmalo dvije tisuće glasova manje nego li je sakupljeno potpisa za održavanje ‘Lungomare referenduma’.
Ali je, nakon što je referendum održan, verbalno je ‘ispreskakao’ inicijatore referenduma kao političke manipulatore.
Zaključivši da su građani pokazali što misle o referendumskoj inicijativi odbivši je.
Gradonačelnik za kojeg je glasalo 10.666 građana ruga se s 9.716 glasova ZA Lugomare
Podsjetimo, ZA zaustavljanje gradnje hotel na Valkanama na referendumu se izjasnilo 9.716 stanovnika Pule.
Niti tisuću manje od brojke onih koji su svojim glasom Zoričiću omogućili četverogodišnji gradonačelnički mandat.
Kako bi on, pobjednik mogao, između ostaloga, s visine docirati građanima – gubitnicima.
Pulski gradonačelnik, sve tvrdeći kako je u vezi referenduma bio neutralan, uspio je čak optužiti inicijatore referenduma da su bezrazložno ‘utukli’ pola milijuna kuna iz gradskog proračuna.
Je li ta brojka točna nemam pojma, ali nadam se da će je nadležni provjeriti.
No, kako god bilo, da li je vama normalno da gradonačelnika tvrdi da je novac iz gradskog proračuna potrošen nepotrebno iako je potrošen za legalnu inicijativu koja gradsku vlast obvezuje na provođenje?
I na kraju, ali nikako najmanje važno…
Može biti da je ekipa iz Možemo ‘vjetar u leđa’ referendumskoj incijativi ZA Lungomare dala najviše ‘u štruc’ gradonačelnika i novoformiranoj gradskoj koalicijskoj vlasti iz koje su ‘možemovci’ istupili.
Kako ih neuvijeno optužuje Zoričić.
Može biti i da će vrlo brzo čitava priča oko gradnje hotela na Valkanama u javnosti postati tempi passati.
Može biti čak i da hotel bude izgrađen a da Lungomare ipak normalno funkcionira kako investitori tvrde da hoće.
Može, što da ne, ispasti i da će poneko od inicijatora referenduma na kraju idalje uživati u šetnji ‘lungpomare’ i(li) čak raditi u novoizgrađenom hotelu.
Ali zauvijek će ostati zabilježeno da su protivnici referenduma inicijativu od početka pokušavali neutralizirati – udarcima ispod pojasa.
Uključujući tu i javne pozive investitora stanovnicima Pule da ne izađu na referendum.
Mediji o referendum – između ignoriranja i otvorenog agitiranja protiv
A tek mediji.
To što su dvije TV kuće u vlasništvu investitora gradnje hotela s velikom gledanošću na području čitave Hrvatske ignorirale referendum može se činiti nebitnim.
Referndum je bio u Puli, ne u čitavoj Hrvatskoj.
Ali makar osnovne informacije u ispravnom kontekstu omogućile bi i onima izvan Pule da razumiju kako ova lokalna priča zapravo nije samo lokalna.
Programski šefovi na javnoj TV pak standardno su i ovaj put pokazali da im je javni interes stran.
Neki najutjecaniji pulski mediji čak su i otvoreno agitirali protiv referenduma.
A jedini pulski i istarski dnevni list ‘Glas Istre’ još jednom je uspio nadmašiti samoga sebe.
Na dan referenduma te su novine izašle bez ijedne riječi o referendumu.
Dan nakon referenduma glavna vijest na naslovnici bila je: “Referendum nije uspio, HOTEL ĆE SE GRADITI”.
Koji referendum?
Onaj jučer nepostojeći?
A da… brojke.
Da li je vama normalno da, nakon dovoljno sakupljenih potpisa za referendum, praktično šačica ljudi može naprimjer promijeniti Ustav?
Jer nema obaveznog ‘donjeg praga’ izlaznosti.
A da niti potpora gotovo 10 tisuća ljudi nije dovoljna da bio promijenjen lokalni urbanistički plan?
Jer se ZA mora izjasniti više od 50% glasača.
Može li nam konačno doći ‘iz dupeta u glavu’ pa da se udružimo u nastojanju da ta suluda hrvatska stvarnost postane prošlost?
Ako za to ima imalo nade možda je pulski referendum ipak – uspio.