U današnjem izdanju emisije In Medias Tres, ugostili smo novinarku Martinu Pereša (Istra24), koja je s nama komentirala posljednje naslove iz medija. Na samom početku govorimo o slučaju vršnjačkog nasilja koje je potreslo Pulu. Riječ je o napadu i premlaćivanju maloljetnika na parkiralištu Mandrač, o čemu je novinarka počela pisati nakon što je u ponedjeljak dobila informaciju o nedjeljnom napadu.
Policijsko je priopćenje o događaju dosta šturo, govori, a roditelji imaju razloga sumnjati u zataškavanje informacija. Postavlja se mnogo pitanja, a započinju onim o biciklu, s kojeg je dječak po hipotezama PU Istarske pao, iako barem četiri liječnika tu mogućnost negira, obzirom na ozljede koje s takvim padom nisu u skladu te su bliže onima koje bi bile rezultat opetovanih udaraca koljenom u glavu. Generalno su nepovjerljivi prema radu policije, a u tom smjeru slučaj navodno odlazi i putem DORH-a.
Novinarka naglašava osjetljivost situacije, obzirom da slučaj uključuje maloljetnika. Ipak, potpuno je nejasno zašto je policija čekala čak četiri dana da od Pula Prometa zatraži snimke nadzorne kamere kod Titovog parka i snimke nadzorne kamere jednog ribolovnog društva, koja navodno gleda upravo na mjesto nesretnog događaja. Prilično je neaktivno i pulsko vijeće za prevenciju kriminaliteta, koje na Perešine upite nije odgovorilo zbog nedostatka službene komunikacije.
Razočaravajuće je to da se u ovakvoj situaciji čeka da mediji pošalju upit za izjavu jednom vijeću, čiji je posao baviti se upravo prevencijom ovakvih situacija, ističe Martina. Upravo je ispitivanje rada tog vijeća idući korak naše gošće. Da je slučaj šokirao građane i nametnuo pitanja o sigurnosti naše djece, govori i sutrašnji tihi prosvjed, koji će se održati u podne na pulskom Forumu.
U drugom se bloku bavimo odjeku koji je izazvao Filip Zoričić zabranom koncerta u pulskom Domu sportova. Neobičan je način na koji se ta zabrana odvila, a relevantno je pitanje može li gradonačelnik, pozivajući se na osobni ukus, zabranjivati išta i smijemo li mi preko toga prijeći, navodi sugovornica. Kako se o glazbenim događajima odlučuje i kako ih se plasira u javnost, odnosno bi li se ovakve vrste odluka mogle izbjeći, kad bi imali stručno tijelo, koje bi o glazbenim i ostalim kulturnim priredbama odlučivalo?
Situacija je zanimljiva jer, osim ovih, postavlja i još važnije pitanje zamagljene linije krive ideologije i lošeg ukusa. Ono nas vodi, neizbježno, na prostor nacionalizma, idejom da je ova glazba, ako stavimo postrani osobne glazbene preference, tuđa, a kada ondje stignemo, jednako je neizbježno pitati se kada zabrana ove vrste prelazi u ideologiju i koliko je opasno da jedan gradonačelnik na istu, ovoliko javno, ima pravo? Na turbo folk, kao koncept, treba gledati sociološki, mišljenja je Martina. Navodi i očiti seksizam, kojeg često osuđujemo u toj vrsti glazbe, da bi ga onda šutke prihvaćali u glazbi naših estradnjaka, primjerice Jelene Rozge.
Seksizam u kojem živimo, koji gledamo dok se njemu smiju članovi političkog vrha vodi nas i do trećeg naslova, sa hrvatskim Saborom, kao mjestom radnje. Ondje se jučer odvila debata između Sanje Radolović (SDP) i Antona Klimana (HDZ), pri kojoj je tema bila pulska bolnica, odnosno nova odbijenica za pulski studij medicine. Koliko tema bila relevantna, bila je zasjenjena “čudnim” glasanjima i asocijacijama kojima su se sabornici (većinom iz redova Klimanove stranke) odlučili izraziti, nakon što je Kliman izjavio da je kolegicu Radolović “vozao po ministarstvima” u potrazi za rješenjem.
Ovo nije prvi put da se ovakav jezik koristi u hrvatskom javnom prostoru, a Pereša podsjeća na postojanje zakona o hrvatskom jeziku u našem Ustavu, koji se očigledno mahom ignorira. Radolović opovrgava Klimanove tvrdnje, što zapravo prestaje biti važno nakon što je većina hrvatskih medija ovu vijest plasira kao jednu zanimljivu i smiješnu scenu sa posljednjeg okupljanja sabora.
Na samom kraju, razgovaramo o slučaju labinskog Crvenog križa, koji odnedavno daje u najam pomagala za ljude s invaliditetom, stare i nemoćne. To je inače jedina podružnica CK-a koja koristi takvu praksu u cijeloj državi, pa ipak od svoje organizacije ima podršku.
Ravnateljica Morin Kudić navodi da i oni moraju plaćati struju, vodu i pomagala, te da je čest slučaj da se ona vraćaju u lošem stanju, pa je ovo jedan način da se stanje popravi. S time se novinarka ne slaže, obzirom na obilne donacije koje ova organizacija redovito dobiva. Korisnici su često lošijeg imovinskog stanja, a i da nisu, radi se o principu i nelogičnosti unajmljivanja od neprofitne humanitarne organizacije, veli Martina. Tog su mišljenja, možemo pretpostaviti i korisnici, od kojih su se neki javno protiv nje pobunili, nakon što je njih pedeset posto vratilo pomagala od početka ove diskutabilne prakse.
Više o ovom i ostalim obrađenim slučajevima današnje emisije možete pročitati na portalu Istra24, a cijeli razgovor možete poslušati na linku:
Pripremila: Ana Predan