Milica Popović, sa Srednjeeuropskog sveučilišta u Beču, politologinja specijalizirana u studijama sjećanja, održala je prvo predavanje ljetnog semestra pulskog Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma, na temu Dekonstrukcija jugonostalgije – slučaj (post)jugoslavenskih političkih aktera: posljednji pioniri. Posljednji pioniri, rođeni između 1974 do 1982., sada su već ljudi u srednjim godinama. Neki su od njih akteri trenutne političke scene, a zapravo su svi pripadnici jedne, u kontekstu povijesnog istraživanja, zanemarene generacije, koja je stasala na traumatičnim događajima promjene države, unutar vlastite adolescencije i djetinjstva. Popović se u svom posljednjem istraživanju bavila upravo njome, izgubljenom generacijom, i još pobliže, individuama unutar iste, koje su politički aktivni, važni.
Što se tiče procesa istraživanja, gošća je ono provodila u tri bivše jugoslavenske države, Sloveniji, Srbiji i Hrvatskoj, gdje je provela više od šezdeset intervjua. Pritom valja istaknuti da je i autorica sama pripadnica generacije posljednjih pionira, te da je temi pristupila i s te pozicije, koja je, kako kaže, na posljetku bila i iznimno važna u pronalasku nekih inače nedostupnih zaključaka. To jednako iskustvo odrastanja omogućilo je nit razumijevanja i opuštenosti tokom intervjua, unatoč normativima koji su formalno morali biti ispunjeni, i stvorilo onaj prostor izmijenjene informacija i neformalnog odnosa, prisnosti i povjerenja koji je na koncu najvažniji u istraživanjima ovakve vrste, a uz dnevnik koji je vodila tokom procesa, te su dvije godine nalikovale na osobnu kao i grupnu terapiju, dočarava gošća.
Te tri, toliko slične, a potpuno drugačije države, čak i unutar bivše federacije, spaja mnogo više no što ih dijeli, dok su subjekti istraživanja pripadnici jednog zajedničkog identiteta, kreiranog na zajedničkoj adolescenciji ili odrastanju, govori Popović. Što se tiče dalje samog termina, Milica naglašava da se od 1992. i teksta Slavena Letice, jugonostalgija koristi kao uvreda te da se, između ostalog, koristi kao diskurzivna strategija od strane antijugoslavenskih i neonacionalističkih projekata, u svrhu delegitimizacije mišljenja, kakvo god ono bilo, o prošloj državi. Popović je mišljenja da ne možemo prekinuti kulturnu povezanost, i blizinu konteksta u kojem je termin i tema njena istraživanja i skovan, pa ne vjeruje da će ta bliskost udaljenog sjećanja izgubiti na značaju.
Ipak, važno je reći da će razumijevanje termina i konteksta uvelike ovisiti o geopolitičkim odnosima koji nas očekuju. Kad posljednji pioniri pristignu na pozicije moći, kao što je to slučaj sada, njihovo će zajedničko sjećanje i odrastanje postati temelj razlike, čak i unutar istih političkih struja. Kad razgovaramo o istraživanju termina jugonostalgije i generalno ove, u međuprostoru izgubljene generacije, Milica vjeruje da ono neće stati. Nacionalistički i hegemonski narativ jest dominantan, pa se sada njeni ispitanici, kolege znanstvenici, a i zapravo pomalo svi ostali, ograđuju od termina koji ih toliko jako određuje, ali je upravo zato ova tema mahom neistražena, pa se gošća tako ne boji nedostatka budućih istraživanja iste.
Valja između ostalog i ispitati, koliko jugonostalgija može biti subverzivna, u slučaju pretvaranja u robu, i pritom za primjer koristi majice s portretom Che Guevare i neku daleku paralelnu stvarnost u kojoj se o tim temama ozbiljno i progovara, zaključuje. Popovićin je idući projekt završavanje knjige na osnovi ove dizertacije, koja bi trebala svoje izdanje imati unutar dvije godine, a osim kulture sjećanja, trenutno je vodi i nova tema, pitanje dezerterstva.
Razgovor u cijelosti možete poslušati na sljedećem linku:
Razgovarala: Nevena Trgovčić
Pripremila: Ana Predan