Sačekajte s pljeskom. Na kraju nećete pljeskati. Ponosan sam što sam ovdje na sajmu knjiga, jer su knjige, kao što smo danas čuli, potrebnije nego ikad prije. Bez njih nema rješenja za strašni rat u Gazi. Bezuvjetno osuđujem Hamasov napad na Izraelce blizu granice Gaze – bez ikakvih uvjeta ili iznimki. Priznajem Izraelu pravo da se brani i sprječava prijetnju.
Međutim, primjećujem nešto neobično. Čim netko spomene potrebu za analizom kompleksnog pozadinskog stanja, obično se optužuje da podržava ili opravdava terorizam Hamasa. Jesmo li svjesni koliko je ovo zabrana analize kako bismo vidjeli kompleksnost? U koje društvo spada ova zabrana?
Evo moje prve provokacije o društvu strukturiranom poput pčelinjeg saća (aludira na slovenski slogan na sajmu, nap. prev.). Tko je izabrao to za predstavljanje? Znate li kako pčele žive? To je najtotalitarnije društvo koje možete zamisliti. Više od 80 posto čine žene koje su praktički kastrirane, ne smiju se razvijati seksualno, samo rade. Onda imate kraljicu koja se jednom u životu pari s desetoricom muškaraca, a kad oni dožive orgazam, odmah im proguta penis. Ne, hvala. Ne želim živjeti u takvom društvu.
Hajdemo preći na moju temu. Naslov nedavnog dijaloga o antisemitizmu i pokretu BDS (bojkot, dezinvesticije i sankcije) u Der Spiegelu na njemačkom glasi “Wer Antisemit ist, bestimmt der Jude und nicht der potenzielle Antisemit.” Prevodim. Tko je antisemit, određuje Židov, a ne potencijalni antisemit. U redu, to zvuči logično. Žrtva bi trebala sama odlučiti je li zaista žrtva. Ali ne bi li isto trebalo vrijediti i za Palestince, koji bi sami trebali odrediti tko im otima zemlju i uskraćuje temeljna prava? Prava. Danas želim skrenuti vašu pažnju na jedan divan detalj. Mislim da je to bila posljednja riječ govora slovenske predsjednice (Nataša Pirc Musar je imala govor neposredno prije Slavoja Žižeka, nap. prev.). Ispravite me ako griješim. Dogodilo se na kraju njenog govora, i to je bila jedina riječ “Palestinci” izgovorena ovdje. Prije toga, bilo je samo Hamas protiv Izraela. Žao mi je, ali u ovu situaciju morate uključiti i milijune Palestinaca. Analizom pozadine ne mislim na potpune besmislice koje se lažno predstavljaju kao duboka mudrost. Sigurno znate onu izreku da je neprijatelj onaj čije priče još niste čuli. Oprostite, pročitao sam Hitlerov Mein Kampf. Jer sam “čuo” njegovu priču, sada sam još više protiv nacizma, ne manje.
Imamo dvije glavne priče o Izraelu danas. Ismail Haniyeh, lider Hamasa, koji naravno udobno živi u petozvjezdanom hotelu u Dubaiju, na dan napada izjavio je, citiram: “Židovi, to vam samo moramo reći, udaljite se iz naše zemlje. Udaljite se od naših očiju. Ova zemlja je naša. Sve ovdje je naše. Za vas ovdje nema ni mjesta ni sigurnosti.” Kraj citata. Jasno i odvratno. Ali nije li izraelska vlada izrekla nešto slično? Iako naravno na puno civiliziraniji način. Citiram prvi od službenih priopćenja sadašnje izraelske vlade – iz službenog izvora: “Židovski narod ima isključivo i neotuđivo pravo na sve dijelove izraelske zemlje. Vlada će poticati i razvijati naseljavanje svih dijelova izraelske zemlje u Galileji, Negevu, na Golanskoj visoravni i u Judeji i Samariji.” Ili kako je rekao Benjamin Netanjahu: “Izrael nije država svih svojih građana. To je država židovskog naroda i samo nje.” Kraj citata.
Zar to načelo ne isključuje ozbiljne pregovore? Palestince tretiraju isključivo kao problem. Izrael im ne pruža nikakvu nadu da bi povoljno odredio njihovu ulogu u državi u kojoj žive. Iza svih političkih argumenata o tome tko je veći terorist, krije se teški tamni oblak, ili bolje rečeno močvara. Veliki broj palestinskih Arapa desetljećima živi u neizvjesnosti, svakodnevno izložen nasilju naseljenika i izraelske države – tko su ti ljudi? U kojoj zemlji žive? Radi se o okupiranom području: Zapadna obala i Samarija ili država Palestina, koju trenutno priznaje 139 od 193 članice Ujedinjenih naroda.
Službeno govorimo “uključivanje i raznolikost”, a onda kultura isključivanja počne isključivati one koji ne odgovaraju toj slici uključivanja i raznolikosti. Nisam ponosan samo što sam ovdje, nego me i malo sram. Prva generacija izraelskih vođa – od Ben-Guriona do Mošeja Dayana – mora biti pohvaljena. Govorili su potpuno drugačijim, iskrenim jezikom. Otvoreno su priznavali da njihov zahtjev za palestinskim zemljištem ne može počivati na nekoj univerzalnoj pravdi. Navedimo primjer. 29. travnja 1966. godine došlo je do incidenta u Gazi. Skupina Palestinaca iz Gaze prešla je granicu kako bi opljačkala usjev na poljima kibuca Nahal Oz. Tada je Roj, mladi židovski član kibuca koji je patrolirao poljima, jahao prema njima da ih otjera. Palestinci su ga uhvatili, a UN su tada predali njegovo tijelo s izvađenim očima. No, važna je reakcija Moše Dayana. Govor koji je imao dan kasnije na sprovodu ubijenog Židova.
Poslušajte: “Danas ne svaljujmo krivicu na ubojice. Kakvo pravo imamo govoriti o njihovoj smrtonosnoj mržnji prema nama? Već osam godina žive u izbjegličkim logorima u Gazi, dok smo pred njihovim očima zemlju i sela gdje su nekad živjeli oni i njihovi preci pretvorili u naše naslijeđe.” Kraj citata.
Možete li danas uopće zamisliti sličnu iskrenu izjavu? Kako smo daleko od uvjeta koji su postojali čak i prije nekoliko desetljeća, kada smo govorili o miru za zemlju, rješenju dviju država ili čak današnjim najvećim zagovornicima Izraela pritisnuli ih da ne grade naselja na Zapadnoj obali! Godine 1994. Izrael je sagradio zid koji razdvaja Zapadnu obalu od granica Izraela iz 1967. godine, čime je konačno priznao Zapadnu obalu kao posebni entitet. Sve se to sada raspršilo.
Simbol današnje izraelske vlade je Itamar Ben-Gvir. U politiku je ušao pridruživanjem Kahane Hai, mladalačkom pokretu stranke Kah – a tko ga je označio terorističkom organizacijom i zabranio? Samo izraelska vlada. Kad je Ben-Gvir postao punoljetan i mogao bi biti pozvan u izraelske obrambene snage, služenje vojnog roka mu je zabranjeno zbog njegovog krajnje desničarske političke pozadine. Čovjek kojeg je sam Izrael označio kao rasistu i terorista, sada je – pogodite što? Izraelski ministar za nacionalnu sigurnost, koji bi trebao čuvati pravnu državu!
Sjetite se velikog spora koji je posljednjih mjeseci podijelio Izrael. Juval Harari je komentirao mjere koje je predložila vlada Benjamina Netanyahua. “To je definitivno državni udar. Izrael je na putu da postane diktatura.” Izrael je podijeljen između nacionalističkih fundamentalista koji pokušavaju ukloniti ključne karakteristike zakonite vlasti i članova civilnog društva koji su svjesni ovih prijetnji. Hamasov napad, a po mom mišljenju to je prava tragedija, završava krizu, duh nacionalnog jedinstva odmah je prevladao. To je uvijek tragičan trenutak – kad unutarnji raskol bude svladan zbog vanjskog neprijatelja. Možda prvo moramo jasno prepoznati ogromnu očaj i konfuziju iz kojih se mogu roditi zli činovi.
Mira na Bliskom istoku neće biti bez rješenja palestinskog pitanja. To sam pročitao posljednjih dana čak i u izraelskim novinama. Hamasov napad nikako ne opravdavam. To je zločin. I da, Izrael ima svako pravo uzvratiti na Hamas. Ali ne smijemo zaboraviti mračnu, složenu pozadinu. Palestince.
Druga stvar je da rješenje nije kompromis u prljavom smislu srednjeg puta između dvije krajnosti. Tako govore mnogi moji prijatelji. Kažu: “S jedne strane, da, Palestinci imaju pravo biti malo antisemitski. Pogledajte što im radi Izrael. S druge strane, Izraelci imaju pravo biti malo nasilni. Pogledajte što smo im učinili tijekom holokausta.” Mislim da to nije ništa što bismo trebali razumjeti.
U obrani prava Palestinaca i borbi protiv antisemitizma treba ići do kraja u oba smjera. (Protest iz publike: Grozotu Hamasa ne možemo usporediti s onim što radi izraelska strana. Oprostite.) Ne uspoređujem. Ne, to nije relativizacija. Radi se o mnogo više: i upravo ste sada pokazali što u praksi znači slušati raznolikost, što bi trebalo biti uključivanje. Ova intervencija, ovim riječima, to je logika isključivanja. Za tu “našu raznolikost” neke ljude prvo morate isključiti.
Čovjek, kojeg je sam Izrael označio kao rasistu i terorista, sada je – pogodite što? Izraelski ministar za nacionalnu sigurnost, koji bi trebao čuvati pravnu državu! Sam govorim o više desetaka Palestinaca koje osobno poznajem. Oprostite ako sam sada malo eksplodirao. Ako ima netko u ovoj dvorani tko je učinio više za mirnu suradnju između Palestinaca i Izraelaca od mene, tada ću skloniti glavu. No, nema ga. Možete li učiniti više od toga? S prijateljima sam u Ramali organizirao veliki susret u čast Waltera Benjamina. Židova. U Ramali sam organizirao filmsku školu zajedno s židovskim profesorom. I tako dalje. Naravno, to ne možete usporediti s nasilnim činom.
Hamasov napad je izuzetno nemilosrdan, brutalan. Mogu ići toliko nisko da ću vam citirati Anthonyja Blinkena, američkog državnog tajnika, s kojim se u ovom slučaju slažem, koji je rekao: “Da, Izrael ima svako pravo uzvratiti, ali kako će uzvratiti stvar je svih nas.” Ne radi se samo o Izraelu protiv Hamasa. Još jednom: u trenutku kada prihvatite da se ne može istovremeno boriti za obje strane, izgubili ste dušu. Posebno danas, kad imamo nešto što ne mogu nazvati ničim drugim osim antisemitskim sionizmom.
Znate li zašto europska desnica voli podržavati Izrael? Idemo natrag na početak. Pogledajte moju posljednju knjigu gdje ćete pronaći važan citat. Znate tko je autor? Da, Reinhard Heidrich. 1936. godine Heidrich je napisao pismo, izjavu u kojoj kaže da su Židovi divan narod. Spremni smo surađivati s njima, ali ne ovdje u Njemačkoj. Trebali bi ići tamo. Sjećate se ludog Norvežanina Breivika? U Norveškoj je imao potpuno antisemitska stajališta, ali istodobno je izražavao podršku postupanju Izraela prema Palestincima. Radije neću nastaviti s popisom. (Ponovno prosvjed iz publike: Ono što se događa kad su ljudi ubijeni i pobijeni je sramota.) Gdje su ubijeni? Također u Gazi? (Prosvjed iz publike: Radi se o relativizaciji događaja i onog što se događa.)
Nema relativizacije. Hamasov napad bio je strašan zločin. Nikako ga ne relativiziram. Samo kažem da, ako govorite kao što ste sada govorili, postavljate milijune Palestinaca u nemoguću poziciju, čime se antisemitizam može povećati. Dopustite mi da ipak završim. Arthur Köstler je izrazio gorku istinu: “Ako moć kvari, također vrijedi i obrnuto. Progon kvari žrtve, iako možda suptilnije i tragičnije.” Kraj citata. To vrijedi za obje strane u tekućem ratu. Moj apsolutno najveći junak 20. stoljeća je Marek Edelman, poljski Židov koji je to jasno vidio. Edelman je 1943. sudjelovao u ustanku u varšavskom getu, a 1944. i u ustanku u cijeloj Varšavi. Nakon rata, kada su njegova žena i djeca napustili Poljsku zbog sve većeg antisemitskog ozračja, odlučio je ostati sam. Upozorio je na priče o srušenim zgradama na mjestu austrijskog logora i rekao: “Netko je morao ostati ovdje sa svim onima koji su ovdje umrli.” Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao član Solidarnosti sjedio je za pregovaračkim stolom sa sindikatima i reformiranim komunistima, te kao deklarirani židovski antisionist odlazio u Poljsku i učio o antisemitizmu.
Također je bio u pratnji palestinskog ljevičara Edwarda Sa’ida u izraelskim izbjegličkim logorima na Zapadnoj obali. Edelman nikad nije potpuno odustao od svojih osnovnih uvjerenja, iako je živio u konstantnoj napetosti sa svim skupinama koje su se borile u Poljskoj. No, nikada nije odustao. Kao pravi političar, bio je istinski pragmatik. Godine 1968. pozvan je u SAD kao član poljske vlade kako bi podučavao na sveučilištu Columbia. S jedne strane bio je protivnik tadašnjih poljskih vlasti, ali istovremeno je bio prijatelj s izraelskim vojnim atašeom u Washingtonu. Tako da nikada nije bježao od stvarnosti.
Moramo se suočiti s ovom stvarnošću, suočiti se s njom i onda promišljati. Zbog toga sam sretan da sam ovdje na sajmu knjiga, gdje možemo čuti različite glasove i misliti o njima. Dva posljednja citata – prvo iz velikog kazališnog redatelja Georga Taborija, iz Intervju-a na jugoslavenskoj televiziji 1971. godine. Rekao je: “Moja politika je pomoći potrebitima i ugroženima.” Citat završava: “U ovim danima to su Palestinci.” Moj posljednji citat je od Simona Wiesenthala: “Oprostiti znači zaboraviti, s tim što oproštenje nije pitanje žrtve nego pitanje drugih.” Hvala vam na pažnji.
Tekst je prenesen iz Mladine.