“Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete” naziv je projekta vizualne umjetnice Andreje Kulunčić, u sklopu je kojeg u pulskom Klubu i knjižari Giardini 2 održana radionica “850 žena za 850 žena”. Iza dugog imena, krije se istraživačko-aktivistički umjetnički projekt, koji tematizira žensko stradanje političkih kažnjenica na Golom otoku i Svetom Grguru. Uz Kulunčić kao autoricu, stručne suradnice su psihoterapeutkinja Dubravka Stijačić i antropologinja Renata Jambrešić Kirin. S njom smo razgovarali u ožujku prošle godine, a razgovor objavljujemo obzirom na interes koji je popratio radionicu u Giardinima 2.
Jambrešić Kirin se, kao folkloristkinja i antropologinja, oslanja na osobne životne priče, koje podrazumijevaju oblik naracije i nepouzdanost sjećanja, čvrste faktografske izvore i nezaobilaznu tradiciju svake kulture, govori. U ovom slučaju, s ženama koje su podlijegale teroru zloglasnih otoka, gošća nije imala prilike razgovarati, već je njen rad bio osnovan na njihovim postojećim iskazima, memoarima, biografijama ili drugim materijalima. Policijski arhivi i izvještaji nikad nisu potpuno iscrpni, a ni uvijek vjerodostojni, a problematika arhiva UDBE posebno je područje istraživanja, naglašava gošća.
Službeni popis kažnjenica, koji je u javnost izašao 2016. godine, sadrži 16000 imena, od kojih je žena 850, da bi gošća kasnije uspostavila da je točnija brojka 930. Osim toga, u Državnom je arhivu pronašla samo dvadeset arhiva kažnjenica, iako je iz Hrvatske, po popisu i statistikama, njih stotinjak. Postavlja se zbog toga pitanje kako je i zašto ta zbirka nepotpuna i kako ondje nema arhiva najpoznatijih kažnjenica. To nas dovodi do jedne važne činjenice, govori antropologinja, a to je da smo uvijek voljeli isticati da je naš, jugoslavenski socijalizam potpuno drugačiji od drugih, pravedan, ali je u pozadini istina da se je Tito protiv staljinizma borio upravo Staljinovim metodama, te u procesu zatočio većinom nevine ljude.
Ne smijemo generalizirati, pa reći da je cijelo razdoblje bilo totalitarno, mišljenja je gošća. Ipak, žene su bile ucijenjenije, uplašenije i na puno ranjiviji način doživljavale odvajanje od obitelji, dok su tipovi torture često bili usmjereni na smanjivanje njihovih verbalnih sposobnosti, bile su fizički unakaživane i podčinjivanje u ceremonijama sramoćenja. Osim toga, morale su potpisivati ugovore o šutnji, a i bojale su se ili živjele u sramu. Zato se o ovoj temi otvoreno razgovara nakon raspada države, i najvažnije, s umjetničkim projektom Danila Kiša 1988., dokumentarnim filmom u kojem žene koje su otoke preživjele o njima govore.
Valja istaknuti, za kraj, da se obično radilo o obrazovanijim ženama, studenticama, prevoditeljicama, intelektualkama, prvim novinarkama i polaznicama prve škole diplomacije u Beogradu, a u slučajevima žena sa sela, zatvarane su bile one koje su kritizirale prisilnu kolektivizaciju, dok se u Istri gošća susrela s mnogobrojnim slučajevima privođenja pripadnica talijanske manjine, koje bi na Goli otok i Sveti Grgur dolazile nakon što su preživjele fašističke i nacističke logore, iz općeg nepovjerenja prema onima koji su iz tih strašnih mjesta izašli živi. Logor je kao takav mjesto na kojem se želi uništiti najvrijednije u svakom čovjeku, zaključuje gošća.
Razgovor u cijelosti možete poslušati na sljedećem linku:
Razgovor s Andrejom Kulunčić i Helenom Vodopijom uoči radionice “850 žena za 850 žena” možete poslušati ovdje:
Razgovarala: Nevena Trgovčić
Pripremila: Ana Predan