Nakon filmskog projekta pod imenom APHASIA, koji je onda svoj nastavak dobio u obliku performansa, vizualna umjetnica Jelena Jureša i glazbenici Alen i Nenad Sinkauz, ponovno surađuju na novom projektu, još nepoznatog imena, koji se stvara u prostoru Kluba Kotač. Tom su prilikom Jelena i Alen sudjelovali u našem programu i govorili o već ostvarenim radovima i o onima u nastajanju.
Suradnja s braćom Sinkauz krenula je 2018. godine, sa snimanjem filma Aphasia, nakon što je umjetnike upoznala kustostica Branka Benčić godinu dana prije. Taj je susret bio brz i iskren, veli Alen, a nakon par mjeseci se Jelena javila s predloškom filma, nakon čega su uslijedili veoma organički dogovori i suradnja. O teškim temama, koje braća Sinkauz često biraju moglo bi se govoriti mnogo. Alen je zapravo svoje tendencije biranja teških tema bio potpuno nesvjestan, dok se nedavno, nakon jednog razgovora, na svoj rad posljednjih godina i osvrnuo.
“Teme koje obrađujem zahtjevne su i teške, uvijek iznova propituju odnos umjetnika prema radu i javnosti, a onda svoju estetiku moraš u to smjestiti. Što se tiče zvuka, uvijek je pitanje ono treba li nečemu zapravo zvuk, te kako se njime baviti. Jednom kad uđem, to na mene djeluje oslobađajuće. Stalno sam u studiju, u radu, u kontaktu sa svojim instrumentima. I obično me sve te teme zaskoče u trenutku osobnog istraživanja zvuka ili kompozicije, pa uvijek nekako taj moment ugradim u te teške teme. Ponekad posluži čisto nekakav konceptualni pristup, gdje se potpuno limitiraš pa radiš unutar tih određenih parametara”, zaključuje Alen.
Nadalje o Aphasiji, filmu koji se pretočio u perfomans, Jelena veli da je glazba zapravo u centru, da vodi, da je nekakav spoj svih ideja koje je kolektiv namjeravao izreći, osobito u performansu. Osnovni je nivo, tekstualni storytelling, tu samo približno, dok je jedna od nosećih uloga filma zvuk. Performans je zapravo bio nastavak filma, pri kojem je Juroš željela istražiti jednu nišu, koja je ondje ostala neistražena, a to je naša participacija u kolektivnom zločinu. Participativnošću u koncertu i slušanju glazbe koju pušta zločinac, propitkujemo koliko smo zaista daleko od kriminala i onoga što pod njega smještamo. Turbo folk, kao nešto daleko, doživljavamo glazbom “koljača”, dok je nezamislivo da nama, koji slušamo i plešemo na tehno u nekakvom klubu, glazbu pušta upravo kriminalac, ubojica.
Aphasia je inače medicinski termin, kojim se izriče nemogućnost efektivnog ili potpunog izražavanja. Kod nje je ono nemogućnost imenovanja nečega što vrlo dobro znamo, govori umjetnica. Na koji način možemo govoriti o poricanju zločina, a na koji ipak ne možemo? Film se bavi kolonijalnim zločinom, pa onda antisemitizmom i holokaustom, i na koncu proizvođenjem nekog drugog, kako bi njega prvi mogao ubiti. Film smo imali prilike vidjeti na trećem industrijskom bijenalu, a performans bi mogli pogledati, ukoliko se za njega stvore uvjeti, obzirom da je logistički veoma zahtjevan.
O novom projektu, Jelena govori da se radi o dva odlomka, mala ali centralna, iz knjige eseja Dubravke Ugrešić. Umjetnica veli da je dugo tražila predložak pomoću koga bi mogla govoriti o nasilju, onom nevidljivom, a to je Dubravka sjajno radila, bivajući upravo jedna od “onih drugih”. Projekt jest društveno anganžiran, iako autorica o političnosti svojih radova ne razmišlja prije samog rada, te smatra da je sva umjetnost politična, odnosno da je svaki (umjetnički i drugi) istup u javnost inherentno političan.
Projekt će imati formu performansa, s elementima zvuka, teksta i plesa, a osim gostiju, kojima je ovo treća suradnja, njegovim su dijelom i glazbenik Hrvoje Pelicarić i plesačica Marije Nie. “Vrlo je prožeto detaljima, gusto je, a i minimalno. Sad smo u fazi u kojoj cijelu strukturu pokušavamo zgotoviti, ne bi li u drugoj fazi, na jesen, snimali za potrebe jednog video uratka. Kasnije će ovisiti o Jeleni, na koji će se način on snimati”, govori Alen. Umjetnici se na posljetku zahvaljuju i Davoru Uljaniću i Klubu Kotač, na mogućnosti rada u tom prostoru. Kako se čitav kolektiv obično bavi teškim temama, pokušali su se susresti i raditi negdje gdje je lijepo, pa su tako odabrali Pulu, radije nego olovna neba sjeverne Europe, zaključuju.
Cijeli razgovor možete poslušati na sljedećem linku:
Razgovarala: Nevena Trgovčić
Pripremila: Ana Predan