“Ovi su crteži formalno i sadržajno irelevantni. Baš poput ostalih sjena, ne odražavaju jasnu predodžbu onoga što je uzrok njihova nastanka. No ipak, oni su na neki način ogledalo mog iskustva, onoga što jesam. Nemojte promatrati samo njihovu površinu. Nemojte tražiti značenje u oblicima koji se nude pogledu. Ono bitno nalazi se ispod vidljivog. Ili iza, kako vam je draže. Kao i u životu. Mada, ako bih se morao kladiti, rekao bih da je i to nevažno.” Na ovaj nas je način Andi Pekica uveo u svoju izložbu imena “INTRO”, koja se prošloga tjedna otvorila u galeriji Poola i koja je povod njegova gostovanja u programu Radio Rojca.
Izložbu sačinjava sedamdesetak crteža, stvorenih u relativno kratkom periodu prošle godine, veli autor. Za razliku od svega što je radio u posljednjih deset godina, ovo su čisti crteži, kako kaže, bez predumišljaja. Bojan Šumonja, voditelj galerije, Pekicu je izvukao iz ateljea i u serijalu pronašao koncept koji ni sam autor nije vidio. Na ovim radovima, koji za njega predstavljaju “samo crteže”, proteže se uvijek isti motiv, koji onda služi kao osnova koju koristi za promišljanje oblika i sebe kroz njih. Za podlogu su korišteni pak papir i žutica, kako autor kaže, zbog niske cijene i topline, a onda i zbog problema nabave materijala u Puli. Ipak, rezultati su, veli, jako neobični, a po njegovom je mišljenju ovaj ciklus njegov najradikalniji i najinteresantniji dosad.
Važno je spomenuti, kada je riječ o ovom autoru, brzinu kojom radi. Ovi su crteži nastali bez skiciranja, a za dovršavanje pojedinih, nije trebalo više od pet minuta. Ovdje se prisjeća jedne epizode svog studentskog života, pa tako prepričava: “Kad smo jednom kao studenti, otišli u šumu, u prirodu, crtati i razgovarati, završili smo u Humu, gdje smo sjeli u konobu u kojoj je bio i Ivo Kalina, iako već u godinama, veseo i u društvu. Vidio je da smo studenti, likovnjaci, jer smo govorili o našim radovima. Okrenuo se prema nama i rekao: “Ako ste umjetnici, kao što kažete da jeste, neka se netko ustane i portretira me.” Ja sam ustao i krenuo. Rekao je da neće dugo stajati, pa sam ga portretirao u dvije minute. On je pogledao i bio oduševljen. Pitao je kako da se oduži i rekao sam da zadrži portret a meni zauzvrat nešto nacrta. Pa je tako tušem slikao jedan akt.” Akt je završio u rukama jednog od prijatelja, pri posjeti Andijevom ateljeu, ali ova priča svakako govori mnogo o senzibilitetu autora, pa onda i o hrabrosti kojom je odlučio ustati i okušati se u tom brzom portretiranju, zavrijedivši pritom odobravanje već poznatog i priznatog umjetnika.
Autor, čiji su primarni instinkti oni za oblikovanjem, pa se tako obično vraća crtežu, ali na njemu nakon prve inačice pretjerano ne gradi, govori da ne voli gubiti puno vremena u radu ili “nadogradnji”. Iako ima radova, koji su zauzeli mjesece, ipak voli raditi brzo, a možda je tome tako obzirom da brzo razmišlja, zaključuje. Na koncu, kad govorimo o Andiju Pekici, mora se spomenuti i njegov dugogodišnji pedagoški rad. Tako podsjećamo da je ranije ove godine, u Dnevnom boravku Rojca, gostovala izložba “Veliki crni pas” učenika pulskog ŠPUD-a, koju je Pekica mentorirao.
O odvojivosti likovne i umjetničke aktivnosti od one pedagoške, on kaže da ona postoji sve manje, pa tako predavanje i oblikovanje počinju biti ista stvar, što duže to radi. Iako bi se, veli, bilo dobro fokusirati na jednu stvar i samo se njome baviti, to je izvan njegove želje i senzibiliteta, pa tako to ne čini, ipak svjesno nauštrb protoka vremena kojega sve manje ima, što je više interesa. Sada je Andi spreman svoje znanje i iskustvo kao pedagog i likovnjak dati na bolji i jasniji način no prije. Potreba za time očito raste, obzirom da se onda učenici opetovano vraćaju, postaju prijatelji i suradnici.
O skorašnjim planovima, ovaj introvertirani umjetnik veli da, postoji jedan prijašnji ciklus od 365 crteža, koji još nisu objavljeni, a s kojima bi moglo biti “svašta”, a kratko se osvrćemo na glazbenu podlogu, koja je u slučaju ovih crteža bio John Frusciante i njegovi solo radovi. “Ponekad me nekoliko tonova zna potpuno obuzeti. U njima pronađem ludo zadovoljstvo u slušanju, pa ponekad nešto vraćam po petsto puta, samo da bude u pozadini. To me čak inspirira”, zaključuje.
Izložba će u galeriji Poola biti izložena do 26. svibnja, a razgovor s Andijem Pekicom dostupan je u cijelosti na sljedećem linku:
Razgovarala: Nevena Trgovčić
Pripremila: Ana Predan