Sinoć su u unutrašnjem dvorištu Rojca, u sklopu Radio Rojc Live Sessions, nastupili bendovi Porto Morto iz Zagreba i Marinada iz Rijeke. Kako je zagrebački sedmerac prvi put nastupio u Puli, i time završio svoju istarsku turneju, a ujedno započeo sezonu ljetnih koncerata, ugostili smo Hrvoja Klemenčića i pitali ga o dinamici u bendu, frustracijama unutar glazbene industrije, ali i o tome kako bi izgledao Porto radio.
Svirate na Radio Rojc Live Sessions, nedavno ste svirali i na Radio Študentu, izgleda da vas radio stanice baš vole?
Pa i ne baš, ove malo zatvorenije varijante radija su ignorantski nastrojene prema bilo čemu što ne dolazi uz financijski support. Podržavaju nas stvarni ljudi, za razliku od tih umjetnih tvorevina poput tih radija koji su tu zbog neke druge svrhe, a ne zbog muzike.
Kada ste najavljivali album “Portopop”, planirali ste imati 12 pjesama. Na kraju ih je, ne računajući skitove, bilo deset. Što se dogodilo s te dvije?
One će izaći uskoro, u narednom periodu, nećemo ih baciti u smjeće. Zadovoljni smo s tim pjesmama, ali su bile previše za taj format albuma, taman je over the top dok ga poslušaš.
Čula sam da ubrzo izlazi i remix za “Superljepilo”.
Tako je, napravio ga je naš kolega Luka Čapeta aka Temporal Body. On je napravio i remix za “Čekam ih”, ima tome već pola godine. Čovjek je krasan producent i muzičar. Elektromuzičar.
Budući da su vaše pesme singloidne i da, kako mi je Roko rekao u intervjuu, svakoj pristupate s novim jezikom i novom metodom, voljela bih da se zadržimo na jednoj od njih, “Preko dana”, koja me je na ovogodišnjem Indirekt festivalu iznenadila time koliko dobro zvuči uživo.
Sjećam se jedne scene, bili smo na nekom koncertu, i samo mi je Roko šapnuo: “Što da radim s tobom preko dana, cijeli dan me proganja ta misao”, i ja sam rekao da je to 100% neki refren. I otud smo krenuli u pjesmu, nešto nam je oko toga titralo. Dugo smo razvijali tu stvar, dosta je ona frankensteinovski posložena, nije u jednom dahu, prokomponirana je. Kad smo počeli snimati album, imali smo okvrine ideje za svaku od tih pjesama, koje smo onda usnimavali i profiltriravali po nekoj hijerarhiji, a hijerarhija nam je uvek bila vibe pjesme. Dakle, ne dionica gitare ili bubnja, ili melodija vokala ili tekst, nego cijelokupni balans između toga što bi ta pjesma mogla biti, koji je karakter te pjesme. Sve je to neki jezik koji je između značenja zvučnosti. Snimkama i koncertima pristupamo kao različitim medijima. Bez obzira što smo mi isti ljudi i što je to isti bend u studiju i na pozornici. Želiš na pozornici deliverat vibe određene pjesme, različitim alatima pristupaš kako bi jezik snimke preveo u jezik pozornice. Tu si dajemo slobodu da dosta rearanžiramo vlastite stvari. I shvatili smo, ako nam je jasna baza neke pjesme, u svojoj metafizici, onda se jako lako to prelije na akustičnu gitaru ili na drum pad ili na saksofon, da pjesma bude prepoznatljiva, ali ne na nivou informacije “okej, to je ta pjesma, prepoznao sam je”, nego na nivou iskustva na live nastupima. A vezano za “Preko dana”, isto je bilo upitno hoće li biti na albumu, jer je malo dulja pjesma, rađena je progresivno, referira se na stari format, ali u estetici koja je razumljiva nekom tko danas ima 15 godina. Jako volimo izvoditi tu pjesmu, to nam je jedna od dražih za live.
Na nastupima imate puno teatralnih momenata, posebno u komunikaciji između Antuna, Roka i tebe. Djeluje mi se se ne shvaćate preozbiljno, a da opet profesionalno pristupate svemu. To je slučaj i s tekstovima, djeluju mi kao snovi u kojima je puno toga naizgled nepovezano, ali ipak znaš da su dio iste cjeline i na kraju imaju smisla.
Glavni filter za riječ, za liriku u Portu je Roko. On je najviše pisao, čitao, najviše se bavio tekstom i stihovima. Da imamo neku preraspodijelu, recimo da bih ja bio glavni filter za zvuk, a on za značenje i tekst, mada se mi svi dobacujemo i trudimo se izbjegavati konkretno značenje, nastojimo da tekst bude otvoren. Kako bi rekao Hilje i Prazna lepinja, da mrtvim jezikom ne možeš reći ništa živima. Volimo kad sve zvuči kao igrokaz, da dinamički funkcionira, da ti drži pažnju i da ti, na kraju dana, otvori mikro impulse, da te neka riječ zainteresira, izživcira, isprovocira, pogodi, rastuži, usreći… Ili ju potpuno izignoriraš. Jako sam zadovoljan da imamo Roka, i kad ne napiše sve, uvijek je dobro imati njega kao neki filter i njegovu pjesničku perspektivu.
Kad pričamo o načinima na koje vi uspijevate uvući druge u Porto svijet, bitnu ulogu ima i to što se kod vas vidi da jako volite to što radite i da se dobro zabavljate, i onda se ljudi prirodno tome priklanjaju.
Puno puta smo i mi bili na koncertima i pratili druge bendove i artiste, i primjetili smo, kad neko stvarno voli to što radi, to uvijek dobro prođe. Mi to radimo iz ljubavi i strasti, i moramo to raditi, nevezano za uspijeh ili neuspijeh, u smislu publike. Mi smo godinama nastupali pred dvoje ljudi, gdje bi svi govorili – Sve je to u redu, ali baš ste mi dosadni, ne razumijem što je to. Ni mi nekada ne bi razumjeli, ali svi su za još jednu rundu toga. To već traje neko vrijeme, postoji ta kemija između nas i shvatili smo da je nama najbitnije da postoji taj faktor. Kad odemo na koncert, ne ispunjava nas više da čujemo kako jedan gitarist svira sjajno gitaru. Svaka čast, naravno, na tome, ali nisam po to došao na koncert nego po nešto drugo. Teško je staviti prst na “nešto drugo” i reći točno što je to, ali između tih ljudi i instrumenata se stvarno dogodi neka magija, van naše kontrole, a radi dobro za nas. Ne bojimo se to reći, jer stvarno dugo smo to napipavali, još uvijek isprobavamo i spremni smo to raspustiti ako nas više ne drajva. Jako se dobro razumijemo kao ljudi i to je jako bitno za bilo kakav bend ili zajednicu.
Sjećam se jedne od tih svirki pred dvoje ljudi prije koju godinu, no i tad mi je bilo jasno da je pred nama bend koji se okupio s nekom vizijom koju želi iskomunicirati prema van. I ove godine ste došli do do toga da ste napunili Tvornicu.
Sretan sam zbog toga, to je nama prije dvije-tri godine bio san. Da se to dogodilo preko noći, svi bi bili iznenađeni, a ovako je to bio logičan slijed, gradimo mi to dugo, ali užasno mi je drago da je uspjelo, jer ti nitko ne garantira da će uspjeti. Jako smo zadovoljni koncertom i užasno sam ponosan na cijelu ekipu. A ovo što kažeš da smo se okupili s nekom idejom… Mi smo dosta isfrustrirani ljudi. Upališ televiziju ili radio, naživciraš se, osjećam se kao budala, ne mogu vjerovati što se emitira. I onda smo iz toga odlučili da moramo nešto napraviti, da osvijetlimo te mutne puteve kojima se oblikuju mladi ljudi i senzibilitet na nacionalnoj razini, koji je upitnih vrijednosti. Ne govorim tu o različitim žanrovima, da nešto ne volim jer mi je šund; može biti šund, to je isto legitimno, ali napravi ga kako spada, napravi dobru cajku. S jedne strane, pjesma je bez ikakvog sadržaja, meni je to umobolno, a s druge strane, napravljena je uvredljivo, ne znam je l’ neko to poslušao. Izgovor im je da je to zabavna glazba. Pa ne mora biti glupa ili maloumna ako je zabavna glazba. I što znači da je nešto zabavna glazba? Je l’ ovo ostalo dosadna glazba? Ne shvaćam uopće. To je nametnuto i svi na taj način doživljavamo ono što čujemo, to je jednoumlje. Nije poanta da mainstream bude jedna pjesma i sve ostalo klonovi te pjesme. Njušimo neku prevaru u tome i nama je moto samo da ne budemo prevara, da radimo nešto što je dobro. Nek bude to i zabavna glazba, ali nek bude nešto što nam je prošlo kroz tijelo i što smo osjetili.
Imate među skitovima i Porto radio. Je l’ imaš ideju što bi to bilo, a ja ću to onda ukrasti i primjeniti na Radio Rojc?
Sigurno bi bilo puno toga što je teško naći na internetu, bar na prvu. Koja je svrha radio stanice? Po meni, ti se uštekaš na frekvenciju da ti otkrije nešto, riječ kultura bi tu bila ključna riječ, gdje nešto analiziraš, objašnjavaš… Ali ne treba to biti popovanje. Ili da vrtiš tri iste pjesme nekog izvođača, zavrti i četvrtu. Ili zavrti nekog malo nepoznatijeg izvođača, pa na taj način supportaš njegov rad i širiš ljudima obzore. Ima i kod nas okej radija, ali sve ostalo je promidžbeni program. Vrtiti nekoliko puta dnevno pjesmu koja ima ne znam koliko milijuna pregleda je pranje mozga. Kad upijaš šund sve vrijeme, ti se desenzibiliziraš, puno si uži na nekoj ljudskoj razini. Ne moraš ti biti muzički znalac, ali postoji muzika koja ti prenese nešto konstruktivno i inspirativno, i postoji muzika koju slušaš satima i samo se smoriš. I onda se ljudi pitaju što im je. Pa možda cijeli dan slušaš frekvencije koje te ubijaju.
Da, izgubila se uloga muzičkog urednika koji te vodi kroz taj cijeli proces slušanja muzike koje danas ima više nego ikad.
I promijenio se način na koji ljudi doživljavaju muziku, i to danas u odnosu na prije 20 godina, a mi smo još uvijek u mindsetu XIX stoljeća. I sve što izlazi iz tog perioda je avangardno, ali pomalo. Pomalo.
I taj isti mindset vas uvijek pita koji ste žanr ili zašto ste odustali od jazz utjecaja. Mislim da mlađa populacija nikad ne postavlja to pitanje, njih to uopće ne zanima. Čak i ako je bend jednožanrovski, koliko je god dobar, mlađoj populaciji će tu nešto nedostajati, a starija će reći da liče na neki bend koji je ranije postojao.
Žanr je više neka referenca, komunikacije radi, i to ove verbalne. Čuo sam jednom, i baš mi se dojmilo, da si u 1970. slušao muziku kao informaciju, kao zabavu, kupio si ploču i iščitavao formu, tekst, melodiju, kako je neko odsvirao… A danas imam dojam da se sluša dvije sekunde, da l’ ti odgovara vibe ili ne. I puno glazbenika misli da je to loše. A ja sam tu našao jako dobar moment za nas; ne za nas kao Porto nego za muzičare općenito. Perspektiva čovjeka od 15 godina danas, na koji način on doživljava i preslušava muziku, otvara ti potpuno novi trenutak kao autoru. Moda se možda mijenja, ali mehanizmi su više-manje tu negdje; procesi možda mutiraju i drugačije izgledaju, funkcionalno se dislociravaju, pa tu dolazi do ogromnih zbunjola u pričanju i nesuglasica. Ali ništa se zapravo nije promijenilo, uvijek se format izobličava, što je uostalom i zabavno. Moramo se razvijati, mutirati, ići naprijed, moramo rasti; 2022. je sada tu i neće je više biti, ‘ajmo biti danas tu, ne u ‘88. ili ‘95. godini. Ljudi su oduvijek prihvaćali tehnologije, ni Bach ne bi napisao lijepo ugođene klavire da se nije razvio instrument koji mu je to omogućio. Tehnologija je uvijek vukla i utjecala na umjetnost, tak’ da ne znam po čemu se to razlikuje danas, pa se kritizira autotune. Da, i autotune i distorzija na gitari su sve stilska sredstva koja koristiš u svrhu određene estetike, koju želiš komunicirati u određenoj pjesmi ako pjesma to traži.
Da, jednom ste rekli, da ste znali ovo što znate danas, to biste napravili već na “Portofonu”. Još jedan apsurd koji se vezuje za vas jeste što, kada je Jeboton nominiran za dobitnika diskografske nagrade Porin, nisu željeli napisati da se diskograf zove Jeboton nego su stavili Porto Morto.
Toliko puta sam to komentirao i uvijek mi kažu da skratim malo jezičinu, a ja si priuštim, jer sam alergičan na takve stvari. Meni je to baš jadno. Da ti netko ide promijeniti naziv, to mi je smiješno. Zašto se to zove Jeboton in the first place, zato jer je to provokacija i averzija prema cijeloj toj družini.
Ima tih primjera dvoličnosti u glazbenoj industriji, čak i kad BBC pusti pjesmu koja ima psovku, pa cenzurira taj dio, zašto bi ju uopće pustio onda.
Da, koja su to uopće uplitanja. Imaš Let 3 koji ima svoj umjetnički izričaj i pozoveš ih da nastupaju, ali im kažeš da se obriju, ošišaju, da izvode malo covere… Onda nemoj zvati njih nego one koji to sviraju i ciao, svi sretni i zadovoljni, sve je to legitimno.
Na čemu sada radite, čula sam da je u igri cijeli soundtrack za film?
Da, dobili smo priliku da radimo muziku za jedan dugometražni film, koji je sad u fazi montaže, Igor Mirković je redatelj, film se zove “Slatka Simona”, nisam siguran točno kad izlazi. Drž’te nam fige, to nam je baš zanimljivo iskustvo, prvi put to radimo i želimo ga napraviti što bolje.
Cijeli razgovor poslušajte na linku.
Foto: Tedi Korodi / Streets of Pula
Autorica: Marija Stojadinović