Pula film festival završio je u subotu, 23. srpnja, a nagrada koja se najviše iščekuje, Nagrada publike, pripala je filmu “Ljeto kada sam naučila letjeti” Radivoja Andrića. Film je nastao u srpsko-hrvatskoj koprodukciji i baziran je na istoimenom romanu za djecu Jasminke Petrović. Već broji preko 200,000 prodatih karata u regiji, dok je svoju hrvatsku premijeru doživio upravo na PFF-u.
Ipak, obzirom da je riječ o sasvim drugom mediju, neki detalji iz knjige izostali su na filmu, kaže glumica Olga Odanović.
“Raša je namjerno izbacio neke stvari iz knjige, koje su možda malo dramatičnije, jer je ipak dječji film u pitanju. Sve je bilo podređeno odrastanju glavne junakinje Sofije, njenom sazrijevanju i pogledu na događanja u obitelji, koja se nažalost raspala tijekom rata”, objašnjava glumica.
Njena kolegica Snježana Sinovčić kao posebnu vrijednost filma ističe umijeće redatelja u izbjegavanju patetike.
“Ono što je meni divno i kod knjige i kod filma jest to što se duhoviti elementi fenomenalno isprepliću s dramskim elementima. Rašo je uspio u jednoj vrlo dirljivoj priči ne otići u patetiku. Filmu su potrebni duhoviti odušci s kojim će se lakše sve to ispričati, jer u podlozi je doista jedna strašna priča. Ono što Rašo kao redatelj ima, to su mjera i ukus. Osim što je talentiran, on je čovjek koji jako dobro barata formom”, primjećuje Snježana.
Redatelj filma navodi da je, u traženju najprikadnijeg ugla, scenario prošao kroz brojne faze.
“U posljednjoj fazi rada, shvatili smo da taj ozbiljniji moment, tu ratnu priču, treba gurati što je više moguće u drugi plan. Dok radiš na scenariju, ispituješ razne puteve, pa su se mnogi od njih ispostavili kao stranputice. Odlučili smo da u prvom planu to bude coming of age film, čija je poruka ‘Nemoj odrasti dok ne moraš’”, kaže Andrić.
Prema njegovim riječima, snimiti dječji film je posebno izazovno, jer su greške i posljedice u tom slučaju puno ozbiljnije.
“Kad pogriješiš u filmu koji nije za djecu, pa što, pljuju te po štampi. Ali, ako snimiš nešto pogrešno za djecu, to je loše jer im može ostati u podsvijesti dugo”, naglašava redatelj.
Film je prožet duhovitim scenama, koje se nadvijaju nad temeljima priče o narušavanju bliskosti. Kao glumica koja je prepoznatljiva po svojim komičnim ulogama, Olga Odanović ističe kako je važno pronaći mjeru i opravdanje za komične elemente u filmu.
“Kad je prošla premijera, Raši su neki vrlo važni redatelji u srpskoj kinematografiji rekli kako je početak filma malo previše. On je to namjerno tražio od nas. Ja sam se cijeli život borila s mjerom u glumi. Kad sam bila mlada, to je bilo užasno, jer sam sve htjela sve i odmah, a to znači da ste neartikulirani. Zato sam Raši rekla da mi uvijek kaže da ne pretjeram. Biti duhovit kad vam je najteže je vrlo dobar način da redatelj postigne ono što želi u suradnji s glumcima. Baba Mare kreće na put za Hvar s jednom velikom kuglom oko noge, a duhovitost je obrambeni mehanizam u ovom slučaju”, objašnjava Olga.
Pitanje mjere pokrenulo je i pitanje odnosa u glumi između hrvatskih i srpskih glumaca, a Snježana Sinovčić tu razliku vidi kroz različito manipuliranje glumačkim sredstvima.
“Sinoć sam čula fenomenalnu priču jedne mlade studentice glume, koja je tu priču čula od jednog starijeg glumca. Naime, zamislimo kameru, a onda pored nje stol na setu. Srpski glumac će proći između stola i kamere, a hrvatski glumac će proći iza stola. Srpski glumci su otvoreniji, čak bih rekla i duhovitiji, s puno više energije. Hrvati malo susprežu upotrebu sredstava”, zaključuje sugovornica.
Cijeli razgovor poslušajte u emisiji Dalekogled.
Autorica: Anđela Đukić