Uoči večerašnje promocije monografije “Mance – Tajna starog hrasta” (Dan Mrak/URK/Klub Močvara) u Klubu i knjižari Giardini 2, u programu Radio Rojca razgovaramo s urednikom, Kornelom Šeperom. “Mance je nekakva svevremenska osoba”, veli Šeper, inače suosnivač i voditelj kluba Močvara i izdavač svih Manceovih albuma. Glazba koju on radi nije vezana uz vrijeme, a iako je počeo djelovati u periodu novog vala, uspio je napraviti sjajan most prema novom vremenu u devedesetima, lišen pritom nostalgije za ono prošlo novovalsko vrijeme.
U tome je Manceova vrijednost, po Šeperovu mišljenju, a i sličnost s suvremenikom Markom Breceljem, u smislu njegovih solo radova. Razlika je ipak u tome što je Brecelj imao plan, ideju i što je najvažnije, želju za dokumentacijom vlastitih radova. “Mance je potpuno nesvjesno i neplanski otvorio neka nova vrata i dao autorima devedesetih mogućnost da se ogole i na pozornicu izađu samo s gitarom, što se tada smatralo istovremeno naivnim i staromodnim, daleko od suvremenih praksi”, govori gost.
Neprilagođenost, dječaštvo i naivnost, neke su od riječi kojima bi mogli sažeti impresije o Manceu, koji bi, kako gost zapisuje u monografiji, na svirke dolazio bez vlastite gitare, bez već određene liste pjesama ili pjesama uopće, naivno i ogoljeno, da bi onda na taj način potaknuo i inspirirao mnoge kantautore. Šeper je Mancea prepoznao, pa odlučio zabilježiti njegov rad, iako se umjetnik sam nikad nije trudio da išta ostane zabilježeno ili da se ičime ozbiljnije bavi. Svirao je neformalno, po stanovima i kafićima i tako postao lokalnom legendom. Mance je u Šeperu pronašao i prijatelja, pa je onda on doživio i njegove procese stvaranja, o kojima veli da je pjesme, koje je izmišljao na licu mjesta, rado svirao prijateljima, a da je stvaranje i trenutak stvaranja, bio podložan odlaženju u raznim smjerovima.
Tako se znalo događati da je u traganju za izrazom i sam sebi bio nepodnošljiv, u studiju ili u samom pisanju, a pritom naglašava da je od deset verzija, primjerice, koje bi snimio, svaka bila drugačija i nikako nalik na ostalih devet. Iz snimaka su diskografi, naglašava Šeper, ipak uspjeli izvući najbolje, možda ne u produkcijskom smislu, već u tome da su pjesme snimljene na način najbliži onome što je originalna ideja mogla biti. Pritom je samo jedan album snimljen u studiju, a drugi u sobama i predsobljima, što otkriva i ime posljednjeg albuma, zaključuje gost.
“Sve će me ostaviti, ali crteži neće”, ime je teksta, što ga je napisao kourednik monografije, Aleksandar Zograf, nakon što se nametnulo pitanje o tome tko će napisati tekst o Manceovom likovnom radu, obzirom da je, naglašava Šeper, ovo likovno-glazbena monografija, a da je Mance više likovni umjetnik nego glazbenik, što se zapravo i ne zna, kako on sam to nikad nije “gurao”, veli gost. O tome što je Mance više, crtač ili kantautor, zapravo se uvijek ima reći isto. Mance riječi ne zapisuje, govori nam gost, koji i sam nikad nije vidio njegovu pjesmu zapisanu na papiru, već njegove riječi izlaze iz glave, što i ne čudi obzirom da je njegov rad toliko jako obilježen tokom svijesti.
Po drugoj strani, a u sasvim sličnom senzibilitetu, govorimo o njegovu likovnu stvaralaštvu. “On je iznimno talentiran crtač, ali nema nikakav smjer, kao što većina umjetnika ima”, veli gost, pa objašnjava kako većina umjetnika ima cilj ili plan, za dostizanje kojeg onda ulažu u sebe ili svoje vještine, dok Mance to crta za sebe bez planova i ideja jer mu se, nezamislivo jednostavno, crta. Stvarni pokazatelj veličine Manceovog umjetničkog izraza, neovisno o tome u kojem se mediju on događa, jest prepoznatljivost, satkana od istovremene tjeskobe i duhovitosti.
Mance je nekakav ekstreman primjer, veli gost, osobe ispod površine, koja nosi talent i inspiraciju za mnoge ljude. Zakopan je njegov izraz u nešto teže razumljivo, a što nosi ipak nešto sveopće, dok je izvedba tog izraza toliko bila iskrena, slobodna i naivna, da su oni koji su devedesetih bili svjedocima njegove toliko snažne slobode i iskrenosti, time osvijestili da i oni mogu biti zbilja slobodni, veli gost.
O monografiji će večeras, od 20 sati, govoriti Kornel Šeper, te Manceovi suvremenici i protagonisti zagrebačkih osamdesetih i devedesetih, glumac Zlatko Burić Kićo i povjesničar umjetnosti Mladen Lučić Luc, pod vodstvom knjižarke Vlatke Balinčić.
Cijeli razgovor možete poslušati na sljedećem linku:
Fotografija: FB Klub i knjižara Giardini 2
Razgovarala: Nevena Trgovčić
Pripremila: Ana Predan