Izložba “SIT, SAM, HRVATSKE” otvorena je u galeriji Siva, unutar zagrebačkog kulturnog centra Medika. Njen je autor, Damien Prophet, tim povodom razgovarao s Nevenom Trgovičić. Umjetnik inače boluje od Marfanovog sindroma, zbog kojeg je nakon iznenadne boli u prsima, bio hospitaliziran od sredine veljače prošle godine. U zdravstvenom je sistemu ostao tri mjeseca, koliko je kasnije trajao i oporavak, a izložba, koja se sastoji od fotografija, instalacija i dnevničkih zapisa dokumentacija je tog procesa.
Ono što je u centru bivanja u tom stanju jest otuđenost i svojevrsno postojanje u nekom paralelnom svijetu nevidljivom onima koji postoje bezbolno, izvan zidova bolnica, te lakoća kojom smo od tog svijeta oduzeti, onda kada nastupi bolest. “Interesantno je da onaj identitet koji stvaraš i na koji si ponosan, koji želiš pokazati svijetu, u ovom kontekstu nestaje. U fokusu je ono što je odvratno, ljigavo, a tvoj sindrom postaje tvoj identitet.” , govori nam Damian.
Osim transcendencije identiteta, umjetnik se osvrće na onu drugu, onu od živućeg u mrtvo stanje. “Kad liječnika pitaš što se događa nakon smrti, njegov je odgovor da se opere krevet i postavi nova posteljina”, govori umjetnik, a to i ne čudi, obzirom na to da je hrvatski zdravstveni sustav takav da na tisuću pacijenata imamo jednog liječnika. Što se dalje hrvatske koncepcije smrti tiče, Damian ističe kako je svojim bivanjem u “raljama zdravstvenog sustava”, uvidio nedostatak separacije države i njenog kršćanskog identiteta sa privatnim, osobnim odnosom sa smrću. Hrvati misle da umiru kući, okruženi bližnjima, dok im šapuću posljednje mudre misli, kako kakvi “kršćanski patrijarsi”, veli Damian. Smrt zapravo nije takva, i ambijent u kojem se najčešće odvija, potpuno je drugačiji. Osim toga, govori i o prisutnosti katoličke ideje boli, koja nam onda nešto daje, kroz koju “zarađujemo” svoj mir, svoj prolaz u smrt.
Na kraju, osvrćemo se i na život nakon ove zdravstvene intervencije, pri čemu umjetnik ističe instalaciju imena “35” i pritom govori o odnosu prema ljudskom dodiru, koji je u toku hospitalizacije, nakon što je u njega bilo zabodeno 35 igala, postao izjednačen sa boli. Život se nastavlja, ali ja nisam postao neka inspirativna figura, govori Damian. Nakon što si vraćen u infantilno stanje, a istovremeno bivajući u svojim najboljim godinama, život se nastavlja, a najbolje je pokušati se ne valjati u vlastitom očaju, zaključuje.
Izložbu je moguće pogledati do drugog ožujka.
Cijeli razgovor možete poslušati na sljedećem linku:
Razgovarala: Nevena Trgovčić
Pripremila: Ana Predan