Bend Činčila iz Sarajeva jedan je od rijetkih predstavnika alternativne glazbene scene iz Bosne i Hercegovine posljednjih godina. O osobnostima njihovih pjesama, društvenom angažmanu, ali i o sceni u BiH razgovarali smo s frontmenom ovog benda, Vanjom Solakovićem.
Bend je oformljen 2012. godine. Za to vrijeme, zvuk se bitno promijenio, kao i postava. Kroz koje faze je Činčila prošla i gdje je sada?
Nastali smo spontano, krajem naše srednje škole, nismo to toliko ozbiljno shvaćali. To je bila grupa prijatelja, prvo smo vozili skateboard, onda smo počeli slušati kvalitetnu alternativnu glazbu i onda smo odlučili da i mi nešto stvaramo. Na početku je to stvarno bilo kroz igru, nitko nije ni znao dobro svirati neki instrument, ali je bilo zabavno. Od početka smo kreirali kroz improvizaciju, nije nas nikad privlačilo sviranje tuđih pjesama. I onda se prirodno dogodilo, vjerojatno zato što smo puno išli na koncerte, ponijela nas je ta energija. Onda je došao period nakon prvog albuma koji je izašao 2016. godine, kada je jedan po jedan član, zbog osobnih obveza, napuštao bend. Ja sam jedini ostao, ali je u meni ostala sva ta energija i jedna velika želja za takvom vrstom izražaja, prije svega nastupa uživo i performansa. Osjećao sam da moram nastaviti i našao sam nove ljude koji su glazbeno potkovani i razumiju ono što radimo. Ja sam u međuvremenu pisao nove pjesme, koje su se našle na drugom albumu “Bez oblika”, a sada radimo i na trećem.
Rekao si da sve radite nezavisno i samostalno, da se sve zasniva na entuzijazmu. Kako to izgleda u današnjim uvjetima i koliku podršku imate od izdavačke kuće Lampshade Media?
Nemamo mi problema u stvaralaštvu i kreaciji, ja znam noćima biti budan i raditi, ali onaj dio kad treba sve to snimiti i producirati je puno teži, jer to dosta košta. Mi nismo bend koji puno zarađuje od svojih koncerata, nemamo sponzore, sami skupljamo budžet, pa to onda ulažemo. A što se tiče izdavača, s njima smo zadovoljni i imamo jasan deal, a to je prije svega digitalna distribucija i čak nam pružaju i više od toga. S tim da, pored njihovog angažmana, i mi radimo na promociji da bi to bilo još jače. Vjerojatno smo zato i dospjeli do tih nominacija, jer smo uporni. Taj entuzijazam je jedina stvar koja otvara vrata da se neke stvari mogu realizirati, jer uvjeti su katastrofalni, pogotovo u BiH, gdje uopće nema alternativne scene. Ono po čemu je BiH, a pogotovo Sarajevo, bilo poznato, i prije rata, je pop-rock škola. Mi ne radimo takvu vrstu muzike. Ono što mi radimo, taj alternativni rock, nikad nije posebno zaživio.
Vratit ćemo se još na scenu u BiH, ali prije toga, spomenuo si nominacije. Nedavno ste nominirani na MVA za najbolji animirani video, i to nije prvi put da ste nominirani za tu nagradu?
Nije, ali nama te nominacije i ne znače puno u smislu da ćemo se boriti i maltretirati ljude da glasaju, da moramo pobijediti. Nismo orijentirani na tu stranu, ali nam je drago da su nas prepoznali ljudi koji su u tom fahu. Umjetnost se ne može takmičiti, svaki umjetnički rad je svijet za sebe. Svaki animirani spot ima drugačiji stil i izvedbu. Ja sam magistrirao na umjetničkoj akademiji i znam da je svaki rad autentični potpis koji se ne može ni uspoređivati ni takmičiti.
Tako je, te nominacije su važne, ne da bi se bendovi međusobno natjecali, već da bi se ta imena pročula i međusobno se povezala. Čini mi se da su nominirani bendovi premašili granice svojih zemalja, da surađuju, posjećuju koncerte jedni drugih, ili se makar viđaju na događanjima ovog tipa. Spot za koji ste nominirani je dobio veliku pažnju, ne nužno u broju pregleda, već po dojmu koji je ostavio na publiku. Kako se on uklapa u vašu glazbu?
Totalno smo zadovoljni njime. Naš prijatelj Zoran Herceg je radio cjelokupnu priču, on je pratio naš rad od početka i dobro poznaje našu energiju i razmišljanja. Pošto radi strip, palo mu je na pamet da nam napravi spot i to mu je prvi dodir s animacijom. Točno je pogodio našu estetiku, a opet je prenio svoj crtež kako inače radi. Biti nominiran znači da mlađi bendovi koji dolaze iz BiH imaju primjer da je to moguće. Ima mladih koji se počnu baviti glazbom i jako brzo izgube motivaciju kada nalete na prepreke, koje su svakodnevne u radu. Dobro je da oni mogu vidjeti da je moguće da se alternativni bend iz Sarajeva umreži s regionalnom scenom, to je najbitnija stvar ove nominacije.
Još jedan od razloga zašto dopirete do mlađe publike je i u tome što ne pričate samo o iskustvu pojedinca, ne ispovijedate se o osobnim ljubavnim jadima, već govorite o dobrobiti društva i kolektivnim problemima.
Sve teme proizlaze iz osobnog iskustva u ovom sistemu, ali ne pišem samo o sebi, želim predstavljati ovo vrijeme i ovu generaciju, prijatelje. Pokušavam kroz glazbu biti glas kruga ljudi koji je u manjini, koje zanima alternativna glazba. To je jedino što mi je prirodno. Primijetio sam da se pojavilo dosta mladih bendova i da oni na sličan način pišu. Ako čovjek iskreno radi i ako želi doći do samospoznaje prije svega, pa onda i to podijeliti s publikom, to može nastati samo ako neopterećeno piše, da ne ide s komercijalnim ciljem.
U vašim tekstovima postoje dva pola, koja su protuteža jedan drugom. Jedan je taj sistem u kojem živimo, ogorčenost njime, a s druge strane, postoji tvoj unutarnji svijet koji je predodžba idealnog društva kojem stremimo.
Da nema tog drugog svijeta, te artističke dimenzije, ne bih mogao opstati u suhoparnom sistemu vrijednosti koje su danas postale model koji svatko treba slijediti da bi bio pravilan, u šabloni. Mislim da je takva vrsta pristupa prema čovjeku velika kočnica. Mnogi imaju problem s tim normama i s takvom filozofijom života. Moja je odgovornost i zadaća da sve lijepo što pronađem u sebi, pokušam iznijeti i ponuditi društvu.
Mnogi predstavnici mlađe glazbene scene u regiji biraju biti apolitični, ili im ta vrsta angažmana nije prioritet. S druge strane, ono o čemu pišeš kao frontman Činčile, dosljedno nastavljaš izražavati kad god javno govoriš, bilo kao umjetnik ili građanin. Kako doživljavaš tu vrstu angažmana?
To je jedini način da čovjek izbije bilo koji vid fejkanja, pretvaranja, ili sklanjanja u stranu onoga što ti smeta. Moraš biti iskren sam sa sobom i to onda prirodno ulazi i u tvoj rad. Kritiziram često društvo, prije svega kako je obrazovanje totalno potisnuto, svatko može biti vrh nekog intelektualnog kruga, a da nije tu materiju savladao. Ako su takvi ljudi role modeli mladima, kako uopće očekivati neki nivo? Mi mladi se ne borimo protiv toga da nam predstavnici ne budu bilo tko, nego najbolji. Svi su apolitični. Pošto je odvratna politika na Balkanu, i kad bismo pozvali mlade, oni bi imali averziju prema tome. To i jest taktika onih koji vladaju, da mladima ogade to zvanje i da se nitko u to ne upušta. Umjetnici imaju najveću odgovornost, bitniji su od političara, jer je kultura najbitnija stvar, to je ono što oblikuje senzibilitet odmalena. Ako smo oblikovani samo lošim stvarima, kao što su reality show ili neke agresivne stvari, ako nemamo radara za lijepo, što očekivati od društva? Događalo mi se da, kad stavim neki status na Facebooku, oni koji slušaju Činčilu, počnu kritizirati to što pišem, a ne razumiju da ja to isto pišem i u glazbi. I onda se zapitam razumiju li oni da je to ista stvar koju pričam uvijek, i kada odem s nekim na kavu. Kad se već zovemo alternativa, trebamo druge vrijednosti gurati. Jedina naša zadaća svaki dan je da kritiziramo to, mislim da se tu zapravo vidi što je bunt. Ako sebe nazivaš alternativcem, moraš biti alternativan do kosti svemu onome što je mainstream i što se propagira u svrhu manipulacije ljudima.
Cijeli razgovor poslušajte na linku.
Pripremila: Marija Stojadinović