Uoči sinoćnjeg predstavljanja zbirke kratkih priča “Gracija od čempresa”, u Klubu i knjižari Giardini 2, u našem smo programu ugostili Želimira Periša, nakon što smo još prošlog tjedna “Graciju” čitali u emisiji Štiva. Periš, pisac koji se zabavlja, kako sam kaže, voli pisati i u tome se zabavljati. To se osjeti ovdje, u zbirci o kojoj je sinoć bilo riječi, koja se veoma lako i brzo čita, iako je prepuna paralelnih radnji od kojih se niti jedna ne odvija u sadašnjem trenutku.
O tome Želimir nije ni razmišljao u procesu pisanja, veli, ali su onda pri prvom čitanju s urednikom postavljeni i ustanovljeni okviri daleke prošlosti ili budućnosti. Retrogradno, autor o tome ima reći da je zapravo smisleno da obzirom na slojevitost i povremenu nadrealnost priča, one nemaju potrebe za pripadanjem nekom određenom vremenskom prostoru. “Nije mi želja bila preskakati sadašnjost, već stvoriti male svjetove, neodređene vremenom i prostorom”, veli. Ovo je svojevrsna antiteza Periševog povjesnog romana, kritički prihvaćene “Mladenke kostonoge”. Ondje se trudio, govori, pisati vjerodostojno i istinito, što je bio dug i težak proces, da bi se onda u “Graciji” oslobodio te potrebe za istinitošću, te se fokusirao na pisanje i ispisivanje srži, koja izlazi kroz slojeve “izmišljotina”.
U tom je pak procesu bio inspiriran stripovima koji, govori, imaju nevjerojatnu jednostavnost građenja svjetova, i kao posljedicu, iznimno laganu čitljivost. U stripovima se ne traže poveznice, već uživa u tom očito nestvarnom svijetu, i taj je prostor sjajan za knjiženi rad i pisanje priča, zaključuje Želimir. “Gracija” je u odnosu na “Mladenku”, naslov koji je Periša odredio i afirmirao, čitljivija, što i ne čudi obzirom na razliku u opsegu stranica. Periš, koji i sam često odustaje od serija, knjiga, filmova, zbog toga što se ne osjeća kao da će ga nastavak ili dolazak do kraja određenog sadržaja oplemeniti ili obogatiti, piše s čitateljem na umu, i znajući da nije jedini u odustajanju, nastoji pisati tako da čitatelja ne izgubi, da on dođe do kraja puta, da ga ne ostavi, kao što i on sam te nedolaske do kraja tako dobro poznaje.
Nadalje, o “Mladenki” i općenito dužim knjigama, o kojima naš Milan Rakovac govori da je sve iznad 250 stranica nepristojno, gost veli da je dobra i lijepa strana pisanja takvih romana, onaj trenutak u kojem čitatelja “upecaš”, pa se tako on ulovi i u svijetu kojeg je spisatelj stvorio živi danima, tjednima, što je nevjerojatno. Po drugoj je strani uvijek problem ulazak u takvo štivo, obzirom na vrijeme koje onda čitatelju treba da u tekst zbilja uplovi. Ipak, i to se rušenje zidova, kao što su prvih stotinjak stranica “Mladenke”, isplati onda kada se uspije uvući i razumjeti odnose kao osnovu ostatka radnje. Autor se tu prisjeća Umberta Eca, čijih je prvih pedeset stranica romana “Ime ruže”, kako je i sam rekao, čista dosada, ali namjerna, za one koji su dovoljno hrabri da preskoče taj zid.
Na koncu, moramo se osvrnuti i na slučajni feminizam Želimira Periša i njegove heroine. Slučajan je zbog toga što Periš zapravo feministom nije postao namjerno, već se on nametnuo kada je gost razmišljao o zabavi koju bi donijelo pisanje priča o stvarnom ratu rodova, dakle o ratnom sukobu ženskog i muškog roda, koji se, unatoč dugotrajnom, tihom i sveprisutnom ratu rodova koji se odvija u javnom i privatnom prostoru, nikada nije fizički manifestirao. Na pitanje kako bi tu priču napisao iz ženske perspektive, odgovor je bio lik Ide, koja sada nosi polovinu “Gracije”, iako je još mnogo prije, nakon “Mučenica”, Želimir bio definiran feminističkim piscem. Bilo bi mu drago moći napisati knjigu očišćenu rodnih tema, ali nakon razmišljanja o kontekstu likova, postalo mu je sasvim jasno, da je to nemoguće, obzirom da je prva odrednica lika upravo rod. Od muških je likova Želimir Periš pronašao Želimira Periša pa se sad tako ubacuje u knjige, ali u identitetima koji s njime mogu ili ne moraju imati veze.
Na samom kraju razgovaramo o posljednjoj od kratkih priča, koja za temu ima evoluciju čovjeka koja je nedovoljno brza za onu društvenu, koja ju neprekidno sustiže, pa se onda Želimir pita, hoće li pisac preživjeti u vremenima kada se ne čita, kada nema knjiga, mogu li vrtićke odgajateljice bolje ustrojiti odrasle osobe od političara koji se silno trude uspostaviti autoritet i što se dogodi kada zanimanje kojem se posveti čitav život, unutar distopijskog svijeta što je nastao iznimno brzim razvojem, nestane?
Sinoć nas je, u Klubu i knjižari Giardini 2, kroz razgovor s autorom poveo Roberto Rauch, a večeras će to učiniti urednik Kruno Lokotar, na desetom izdanju pazinskog festivala književnosti KaLibar. U Pazinu će se Želimir zadržati još sutra, kada će unutar festivala održati i radionicu kreativnog pisanja.
Razgovor u cijelosti možete poslušati na sljedećem linku:
Razgovarala: Nevena Trgovčić
Pripremila: Ana Predan