Lokalni izbori u Puli 2021. godine označili su povijesnu prekretnicu padom dugogodišnje vladavine IDS-a. Mnogi su građani tadašnje rezultate doživjeli kao svojevrsni društveni referendum protiv ukorijenjenog klijentelizma, nepotizma i prakse u kojoj se radna mjesta i javni poslovi dijele iza zatvorenih vrata, na temelju rodbinskih veza i stranačkih iskaznica. Postojala je snažna nada da će pad IDS-a donijeti transparentnost i stručnost. Međutim, s odmakom vremena i analizom recentnih kadrovskih i političkih poteza, može se ustvrditi da do stvarne demontaže klijentelističkog sustava nije došlo, stari su se obrasci ponašanja samo prilagodili novim akterima koji su jedva dočekali zauzeti pozicije moći.
Danas, nekoliko godina kasnije, buđenje je bolno, a istina poražavajuća. Nismo mi tada glasali protiv klijentelizma, nepotizma i korupcije. Glasali smo, čini se, samo zato što smo bili bijesni što u tom klijentelističkom raju za nas nije bilo mjesta. U “novoj Puli” korito je ostalo isto, samo su se promijenili oni koji iz njega piju.
Najočitiji primjer nastavka starih praksi očituje se u kadroviranju unutar kulturnih institucija, a sada i recentnim događanjima oko izbora ravnateljice Pula Film Festivala (PFF). Umjesto očekivane transparentnosti i vladavine struke, proces je obilježen nizom kontroverzi koje neodoljivo podsjećaju na prijašnje načine kadroviranja.
Postupak izbora ravnatelja ili ravnateljica PFF započeo je imenovanjem predsjednika Upravnog vijeća PFF-a s upitnim referencama za tu funkciju. Nastavio se eliminacijom prijave aktualne ravnateljice zbog navodno sporne diplome, a onda i javnim čestitkama novoj ravnateljici koje pristižu i prije nego što je gradonačelnik službeno potvrdio njezino imenovanje. Ovakav razvoj događaja jasno upućuje na to da se institucije u kulturi i dalje tretiraju kao politički plijen koji se dijeli u zatvorenim interesnim krugovima.
Arogancija nove vlasti pritom je tolika da gradonačelnik ne mora ni potpisati odluku, a odabranoj Vlatki Kolarović već pristižu javne čestitke iz “bliskog kruga”. Politički blagoslov Peđe Grbina i partnera osjeća se u zraku, dok se gradska kultura čestitkama pretvara u privatnu prčiju nekoliko umreženih prijateljica. IDS-ove konobe možda su zatvorene, ali su otvoreni novi, jednako oportunistički saloni.
Ono što ovu priču čini istinski mučnom jest licemjerje njezinih glavnih aktera. Sjetimo se samo medijskih istupa producentice Paole Orlić, koja danas patronizirajuće docira kako su Puli na čelu potrebne “mudrije glave”, dok zdušno gura svoju prijateljicu na funkciju. U Jutarnjem listu svojedobno je lila krokodilske suze objašnjavajući kako po povratku u Hrvatsku nije mogla dobiti posao jer “nije imala političko-rođačko zaleđe”.
Danas je jasno kao dan, nju nije bolio nepravedan sustav rođačkog zaleđa. Boljelo ju je što ona tada nije bila dio njega. Sada, kada su ona i njezin krug postali to “političko zaleđe”, nekadašnje moralne dileme isparile su preko noći.
Kada je krajem 2014. godine Branka Benčić izgubila utrku za ravnateljicu MSUI-a, mediji su i kulturnjaci odjekivali pravedničkim gnjevom protiv politizacije natječaja i IDS-ovog diktata. Danas, ta ista Branka Benčić, koja baš proteklog tjedna zgodno drži predavanja u organizaciji Grada, i koja je sasvim slučajno vrlo bliska prijateljica Paole Orlić, prva javno čestita na funkcijama koje se dijele po potpuno istom parapolitičkom ključu. Dvostruka mjerila rijetko su kada bila ovako ogoljena.
Možda će netko naivno pomisliti, a sasvim sigurno to vjeruju i one same, da će se kultura pod njihovom palicom konačno promijeniti nabolje. Da će upravo one donijeti tu dugo čekanu “tranziciju” i provjetriti zagušljive institucije. U tom narativu lažnih pravednika, plemeniti cilj spašavanja kulture vjerojatno opravdava i poneku “nužnu” prečicu, oslanjanje na političko zaleđe koje se nekada toliko preziralo. No, tu leži najveća i najopasnija zabluda ove nove pulske elite. Ne možeš demontirati korumpirani sustav koristeći njegove alate. Ako na poziciju dolaziš klijentelizmom, ti nisi promijenio sustav – ti si postao sustav.
Da bi ovakav sustav funkcionirao, potrebni su operativci bez ideološkog tereta, poput Gorana Mihovilovića koji se hvali vođenjem kampanja za Borisa Miletića i Valtera Flega, a danas je udobno smješten u strukturama nove vlasti. Ili Lorene Boljunčić koja “odustaje” od funkcija, ali iz vladajuće koalicije ne mrda. Politički preletači dokazuju da obraz nema cijenu.
Ipak, najjeziviji dio ove pulske drame je tišina. Gdje su sada ti silni nezavisni kulturnjaci, aktivisti, dežurni kritičari koji su godinama vrištali na svaku IDS-ovu nepravdu? Danas, uz iznimku dvoje – troje ljudi s kičmom, vlada grobni muk. U javnosti, naravno. U kuloarima, uz kavu, po zatvorenim WhatsApp i Viber chatovima, priča je potpuno drugačija, od te licemjerne kakofonije boli glava.
Njihova javna šutnja konačni je dokaz teze od koje nam se svima treba okrenuti želudac. Nismo mi srušili zidine IDS-ovog carstva da bismo oslobodili grad. Rušili smo ih samo zato da bismo pronašli rupu kroz koju ćemo provući sebe, svoje rođake i svoje prijatelje. Vjerovali smo u novo vrijeme, ali sve je ostalo isto. Klijentelizam je preživio, samo su ga prisvojili neki novi moralni kameleoni.
„Pola citta’ puttana“, rekao je Franci prije 40 godina.
Napisala: Mirjana Radulović