Prazan prostor: Definiranje supkulturnih gibanja u Hrvatskoj (3)
Dub kao univerzalan zvuk budućnosti
“Volim pjevati ljubavne pjesme
Ali imam rat na meniju i moram pobjediti
Kada pobjedim u ratu
Vratit ću se pjevati vam sve ljubavne pjesme“
Lee „Scratch“ Perry
Reagge je jedna od onih supkulturnih grana koja se uvijek nadovezivala na tu iskonsku energiju koja me zanimala od ranih trenutaka kaotične adolescencije. Njena najveća posebnost sačuvana je u klaustrofobično-ljubavnim, izrazito životnim napjevima koji su ponudili prirodnu alternativu dnevnoj mrzovolji čiji su glavni tvorci distorzija i promukla recitirajuća grla. Dakle, ljubav – samo i isključivo u službi otpora. Supkulturno je dub, ipak, najdalja stvar od kojekakvog hipijevskog prenemaganja; ljubav na koju se referira ima ljutnju za gorivo i hvata se prije svega za sadržaj, bazičnu dimenziju ljudskosti koja traži svoj autentičan soundtrack. Autentičnost se ne nalazi samo u glazbi i izričaju koji je u tjesnom kontaktu sa samim zvukom, već i u isporuci, performativnosti duba kao prvenstveno buntovničke platforme. Radi se o intimnom, direktnom kontaktu između zvuka i publike koji se može osjetiti samo u određenim uvjetima, u prostorima gdje je soundsystem jedini primat.
Fluidnost duba poznata je uglavnom onim glavama kojima Bad Brainsi, The Clash, Pop Group i Gheto Boys ne predstavljaju potpuni upitnik. Kada govorimo o dubu, ne govorimo o pravcu, već o prostoru s razvijenim tendencijama okupiranja drugih prostora – ponajviše otvorenih prostora punka, hip-hopa i elektronike koja se poziva na groove noćnih klubova.
Prvog (i jedinog) današnjeg sugovornika pronašao sam u Luki Bošnjaku, klupskom čovjeku sa stalnom koprivničkom adresom. Trenutno radi u FUNKu, klubu u kojem je stvorio zamjetni dub kutak.
„Reggae / dub kultura relativno je mlada pojava za koprivničku publiku. Prvi pokušaj „guranja“ duba kod nas bio je 2008. godine koncertom Radikal Dub kolektiva. Prvi pravi dub event dogodio se 2019. u FUNKu, kada je po prvi puta pravi soundsystem doveden u goste. Dvije godine kasnije nastaje Koprivnički soundsystem Nettle, te se od tad može s ponosom reći da Koprivnica ima relativno razvijenu, mladu dub / reggae scenu.“ – započinje.
Popričali smo i o klupskim prostorima u Koprivnici koji su otvorili infrastrukturu toj mladoj sceni.
„Svakako je ovdje najbitniji prostor FUNK-a, koji ne samo da služi kao poligon za ugošćavanje soundsystema i dub izvođača, nego i garantira prostor za vježbu „selektiranja“ takve glazbe te svih popratnih sadržaja (spajanje soundsystema te paljenje istog što nerijetko dovodi do zvučne slike preko 125 decibela). Iako, dosadašnja praksa je pokazala da se takvi partiji mogu organizirati bilo gdje u gradu, a tome svjedoči ovogodišnji prvomajski party na Koprivničkom paviljonu.“
Slona u sobi smo također adresirali – kakav je odnos između dub kulture i društvene kritike? Je li on socijalan?
„Dub može biti i jest društveno angažiran u Koprivnici na više načina, ovim putem bih htio uputiti nekoliko riječi hvale udruzi Kopriva koja organizira dub/reggae evente, a u sklopu njih i razne programe poput eko-aktivizma, održivosti, etno sadržaja, kulinarstva, i sve to besplatno za sugrađane Koprivnice.“
Što je sa fluidnošću duba? Koliko je on svojevrsno vezivno tkivo prisutno i u drugim glazbenim prostorima i pravcima?
„Dub je oduvijek bio fluidan. U Engleskoj su se osamdesetih spajali punk i reggae, kod nas danas vidimo sinergiju trancea i duba na partijima i festivalima, s tim da se ne isključuju i druge grane u koje ubrajamo primjerice dubstep i drum ‘n’ bass. Sinergija je sveprisutna, stvarno ima svega, svašta se čuje i vidi s otvorenim očima i ušima.“
Eto, to neka je sukus početne točke. Stapanje zvuka revolucije i šake netolerancije do netolerantnih. Univerzalan zvuk budućnosti.
Foto: Udruga Subpokret – Submovements
Ivan Slijepčević
*Tekst je sufinancirala Agencija za elektroničke medije kroz projekt poticanja novinarske izvrsnosti