Kada je sadašnji sjedeći predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Donald J. Trump, bio izabran po prvi put na nacionalnim izborima prije točno 10 godina, bilo je teško prognozirati kakve će posljedice takav izbor ostaviti na svjetsku društvenu, kulturnu i političku pozornicu. Jednostavnim pogledom unatrag gotovo je općeprihvaćena činjenica da je bila riječ o nepovratnom stanju stvari: kulturkamf (kulturni boj, op. prev.) postao je glavna stavka koja odlučuje izbore, a medijski ekosustav mutirao je u izobličen prostor opsjednut „kulturom otkazivanja“, „trećim valom feminizma“ i ismijavanjem „mikroagresija“. Sve je to izgledalo očajno, pogotovo za mlade ljude koji su tada proživljavali svoje formativne godine i sve više vremena provodili unutar digitalnog prostora. Niti pola desetljeća nas vremenski ne dijeli od pandemije koronavirusa, globalno značajnog događaja koji je (doduše, iz nužde) utvrdio kulturološki i informacijski primat digitalnog prostora, a određeni se obrasci već uviđaju: marginalna i društveno nazadna misao normalizira se sve više, sve do dolaska u medijski mainstream. A tada je izgledalo da je oličenje upravo takve marginalne i štetne misli na čelu jedne od najmoćnijih zemalja na svijetu. Nažalost, gledano iz pozicije realpolitike, ne postoji veći vjetar u leđa, što će naredne godine i potvrditi.
Neovisno o tome u što će vas anglosaksonski AI moguli pokušati uvjeriti, ne postoji jedinstvena točka singulariteta koja će (ili koja je, to je možda nešto relevantnija konstrukcija za ovaj tekst) od digitalnog prostora „napraviti“ analogni, a da pritom analogni prostor poštuje jedinstvenost (jezik, u najširem mogućem smislu) digitalnog prostora. Naravno, iako kada govorimo o internetu govorimo o nečemu de facto izvanzemaljskom, u tehnološkom, kulturološkom ili društvenom smislu, princip kulturne aproprijacije aplicira se isto kao i kod bilo koje druge supkulture.
Ako je punk umro onog trenutka kada je grunge postao njegova glavna mainstream izvoznica, internetska (sup)kultura umrla je onog trenutka kada je u njezinu digitalnu luku pristala prva društvena mreža. Jasnoće radi, kada se referiram na društvene mreže u ovom specifičnom kontekstu, mislim isključivo na centralizirane platforme masovnog komuniciranja, a ne na cjelokupnu kategoriju kanala za međusobnu izmjenu informacija (starinski messengeri, forumi ili image boardovi „ploče sa slikama, op. prev.“).
„Točka singulariteta“ ovdje, dakako, nije toliko jednodimenzionalna i jednostavna za uočiti: razvoj društvenih mreža, pogotovo u obliku koji nam je poznat danas, trajao je dugi niz godina, a razvoj njihovih popratnih algoritama trajao je još duže. U ovakvim se raspravama, koje postaju sve učestalije s popularizacijom generativne umjetne inteligencije i sve veće skepse uzrokovane manjkom povjerenja u AI korporacije, često zaboravlja infrastruktura platformi koje traže specifike unutar određenih društvenih skupina, ili, drugim riječima, publika. Web 1.0 i Web 1.5 omogućili su decentralizirani razvoj ideja, znanja i informacija upravo zaradi ograničene uloge i dosega figura posrednika. U tekstu za The American Reader, autor Jacob Savage zapisao je sljedeće:
„Web 1.0, poput našeg adolescencijskog doba, završio je uz prasak. Otišli smo na fakultet, oslobodivši se i roditeljskih pravila i njihovih sporih internetskih veza. Napokon smo bili pirati kojima je dopušteno ploviti otvorenim morem: Napster, Limewire, a potom i DC++, omogućili su nam da preuzmemo svu glazbu i videozapise koje smo željeli. Nedugo zatim pojavili su se Google, Facebook, YouTube i Wikipedia te pomeli ostatke Weba 1.0.
Kad smo kao brucoši stigli na fakultet, ostavljali smo prijenosna računala kod kuće tijekom nastave, predavaonice nisu imale bežični internet, a nismo željeli biti „čudaci“ koji svuda nose svoja računala. No do trenutka kada smo diplomirali, naši su kampusi već bili potpuno umreženi, a mi smo bili vezani uz svoje ekrane. Iako je internet ostvario dotad nezamislive mogućnosti – videozapise, društveno umrežavanje i informacije na zahtjev – činilo se da je nevinost njegovog izvornog obećanja pomalo izgubljena.“
To „obećanje“ na koje se referira Savage središnja je teza ove serije tekstova: digitalni prostor obećavao je budućnost koju su imala pravo sputavati isključivo roditeljska pravila. Umjesto toga, digitalni prostor s vremenom je mutirao u nešto što mijenja korisnike („netizene“), a ne nešto što se mijenja s korisnicima.
Riječ je o kompleksnom procesu koji je izrodio kompleksne odnose, digitalni prostor izgubio je svoju nevinost na više načina, a propast njegova „nevina“ krova dogodila se nasilnim prodorima na prostor njegove autonomije. U tom smislu govorimo o „raskrižju“ singulariteta – više dodirnih trenutaka mainstreamizacije koji se isprepliću u završavanju ciklusa u procesu mutacije digitalnog prostora i njegovih korisnika.
Korisnici su tek nešto manje bitna varijabla – po, u prijašnjem tekstu spomenutom Bourdieuu, „korisnici“ će, kao dio šire digitalne publike (koja je izgubila osnovne parametre vlastite autonomije u prijelazu između Web 1.5 i Web 2.0 razdoblja), uglavnom tražiti kontinuiranu afirmaciju vlastite pozicije, čak i u trenutku kada se osnovna infrastruktura prostora u kojima se nalaze i s kojima se identificiraju mijenja do točke neprepoznatljivosti.
Čini se prikladnim završiti uz blago parafraziranje riječi Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija načetih u Anti-Edipu (1972): ništa digitalno ne može odumrijeti pod pritiskom vlastitih kontradiktornosti.
U idućem tekstu baviti ćemo se fenomenom internetskih „memova” te značajem tzv. „kulture recikliranja” za internetske supkulture i današnju komunikaciju u digitalnom i analognom svijetu.
Ivan Slijepčević
Photo by Fotis Fotopoulos on Unsplash
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.