U Hrvatskoj je medijska krajina ovisna o vremenu u kojem se nalazi više nego o specifikacijama analognog prostora. Drugdje u svijetu zadnjih se godina vode žustre rasprave o tech-bro fenomenu, a srodne se ideje polako, ali sigurno sele i u Hrvatsku. Tech-bro je netko tko svoje osobno držanje i stav ravna po najnovijim trendovima u Silicijskoj dolini, vodi ili je dio naizgled obećavajućeg startupa te traži načine kako „požuriti” rad onoga što je Nick Land svojedobno nazvao „motorom moderne.” Iako je Land taj izraz koristio više kao eufemizam za kapitalizam nego u funkciji izravnog sinonima – barem što se tiče „pop” rječnika – s obzirom na trenutna događanja čini se da se „motor” u takvoj konstrukciji može shvatiti doslovno. Naravno, oni koji su nešto više upoznati s likom i djelom dotičnog engleskog filozofa vjerojatno znaju da se nakon preseljenja u Šangaj preobratio u radikalno desnu figuru, na čiji se noviji rad oslanjao, između ostalih, i Steve Bannon, nekadašnji strateg Donalda Trumpa.
Hrvatska nema „svojeg” Landa – ezoteričnog intelektualca koji će granice svog razmišljanja dovesti do svijeta glazbe i vizualne umjetnosti te se zatim pozicionirati na sam rub desno-tehnološkog zeitgeista. Umjesto toga, ima bezukusne javne figure čija je ezoterika nepostojeća; samim time je i digitalni prostor odraz upravo te i takve ispraznosti.
Kada govorimo o odnosu Hrvatske i digitalnog prostora, u prvom planu govorimo o kontinuiranom procesu kulturološkog kašnjenja. Shodno tome, bilo kakve možebitne inovacije također kaskaju – ne samo za svjetskim tendencijama, nego i za mogućim infrastrukturnim i drugim potrebama mladih ljudi (i ostalih) u Hrvatskoj i drugdje na području bivše Jugoslavije. S druge strane, iako za svime kasnimo, loše smo impulse interneta ipak odlučili integrirati u opću logiku ovdašnjeg stanja uma. Radikalna retorika – a na to u zadnje vrijeme ukazuje i ovdašnja realpolitika – seli se na ove prostore i usađuje svoje radioaktivne stanice u domicilno stanovništvo. Zanimljiv primjer je MEGA („Make Europe Great Again”) – europska inačica MAGA („Make America Great Again”) pokreta. Unazad dvije godine tim se sloganom koristio tim nekadašnjeg mađarskog premijera Viktora Orbana, a na ovim se prostorima u strukturama MEGA pokreta našao Stephen Nikola Bartulica. Cool faktor otprilike zrcali MAGA pokret – nema ga. Isto vrijedi i za sve derivate lošeg analitičkog pristupa kojima se priklanjaju mladi ljudi – domaći digitalni prostor pun je mizoginije, homofobije, bifobije, transfobije, nacionalizma i drugih oblika netolerancije.
Jasno je da MAGA pokret ne bi dobio na važnosti kada bi se vezivao i razvijao samo i isključivo u analognom prostoru. Tzv. „meme potencijal” figura poput Donalda Trumpa i njegovog trenutnog kabineta izuzetno je velik, na što ukazuje – da ponovim misao iz prijašnjeg teksta – službeni Instagram račun Bijele kuće. Za administratore tog računa Donald Trump nije samo aktualni predsjednik SAD-a; on je motor kulturnog kapitala, figura čiji otisak u kolektivnoj svijesti nadilazi važnost ili formalnost njegove funkcije. Tako se i sam Trump odnosi prema svojoj funkciji – sebe smatra bitnijim od procesa koji su mu omogućili da se na toj funkciji na kraju i pojavi. Konvergencija „kulturoloških jezika” u digitalnom prostoru omogućava interkulturnu komunikaciju kakvu dosad nismo doživjeli. To je svojevrsna konvergencija referenci koja u sebi sadrži oznake vremena i prostora, te upravo kao takva prikazuje i nosi posebnosti digitalnog prostora i njegovih infrastruktura.
Nick Land je od marginalne figure koja je imala za cilj kršiti sve konvencije akademskog zvanja u samim povojima digitalnog prostora – dakle, devedesetih godina prošlog stoljeća – prešao u viši ešalon pozadinskog influencera. Postao je netko tko utječe na ljude koji posjeduju nezamisliv politički, kulturni i društveni kapital: od političara, preko političkih i društvenih komentatora, do filantropa i drugih prodavača magle. Govorimo, dakako, o sveopće rastućem cinizmu: akceleracionisti (na čelu s Landom) nekada su slovili za sinonim za budućnost, nelinearan napredak i zanimljive ideje koje sintetiziraju digitalni prostor, kritičku teoriju te izvaninstitucionalnu produkciju znanja. Za potrebe ovog teksta razgovarao sam s Leom Beslaćem, glazbenikom i prevoditeljem koji metodologije i imaginarij digitalnog prostora provlači kroz svoj rad. Leo ističe kako su prvotne ideje akceleracionizma ovdje (kao i bilo gdje drugdje) bile potpuni underground, a dovodi u pitanje i koliko su figure poput Bartulice svjesne kontradikcija upravo tih miljea iz kojih proizlazi ono što navodno zastupaju. Nije problem samo Donald Trump ili njegov kabinet; problem je i njihova sposobnost distorziranja digitalnih imaginarija kojima se napajaju.
Digitalni prostor sam je po sebi ambivalentan. Njegova moralna težina u potpunosti ovisi o njegovim korisnicima, kao i o načinu na koji provode sintezu digitalnog i analognog. „Zaborav je samo izostanak arhive”, ističe Beslać, i upravo iz te pozicije čuvanje arhive digitalnog prostora ima najviše smisla.
Tehnologija piše budućnost.
Ivan Slijepčević
Photo by Jose Moreno on Unsplash
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti