Ova serija tekstova nastala je kao odgovor na izostanak supkulturne ravnoteže u ovdašnjem medijskom prostoru. U prvom redu radi se o dostupnosti određenih informacija: digitalne supkulture su još uvijek neodređena nepoznanica za analogni prostor te se kao takve doživljavaju funkcionalno drugačijima od “analognih supkultura”, pokreta koji se prvotno razvijaju u analognom prostoru.
Implicitne razlike između tradicionalnih i tzv. “novih” medija još su jedna dodatna dimenzija – ne nužno razlog – za pokušaj dokumentiranja samo prve poteze krečenja digitalnih zidova. Umjesto zidova u doslovnom smislu, cilj je bio postaviti temelje za osebujno mostovlje koje će poslužiti kao početni pregled nečega što se razvija već više od dva desetljeća.
Riječ je, dakako, o “nišnom znanju”, kulturnom kapitalu koji nema svoju izravnu funkciju. Ipak, usprkos ograničenju unutar infrastrukture čija je uloga distribuiranje informacija, to nipošto ne znači da se radi o kulturnom kapitalu bez potencijalnih funkcija.
Digitalne supkulture doživljavaju se više ezoteričnima nego što uistinu jesu, upravo zbog dijalektičke prirode odnosa analognog i digitalnog. Prvi korak u demistifikaciji jest riječima ukazati na Vennov dijagram koji ima puno više prijeloma nego što se na prvi pogled čini.
Digitalne supkulture same po sebi ne podnose moderne inačice marketinga, koje proces brendiranja proizvoda provlače kroz prizmu generiranja pažnje i profita. Povijesno, digitalni prostor predstavljao je prostor društvene, kulturološke i političke emancipacije, što je u izravnoj suprotnosti s modernim marketinškim praksama u srednjem do kasnom kapitalizmu. Digitalni prostor razvio je svoj jedinstven karakter koji se “napajao” iz svoje vlastite infrastrukture, a ona ne poznaje unutarnje granice. Samim time, analogni prostor morao se prilagoditi, iako je to načelno činio doživljavajući digitalni prostor manje kao autonomni društveni prostor, a više kao skup nasumičnih trendova (na što su aludirali najmlađi ispitanici u ovoj seriji tekstova).
Tzv. “digitalni centrizam” postao je norma u domeni realpolitike upravo poradi popularizacije najdosadnijeg političkog proizvoda današnjice – koji je kasnije proizveo možda najradikalniju generaciju mladih ljudi dosad, u svim smjerovima – te izostanka želje za produbljavanjem vlastitih pozicija kroz, laički rečeno, zauzimanje stava. Takva realnost, nažalost, više ne postoji – a digitalni subjekti, “netizeni”, s vremenom su postali glavni proponenti “kulturoloških ratova”. Iako su takvi konflikti bitan dio današnjeg digitalnog i analognog imaginarija, kao takvi drastično sužavaju prostor za suvislu kritiku srednjeg do kasnog kapitalizma koji definira gotovo svaku današnju stisku modernog čovjeka. Studije digitalne kulture – barem što se tiče načina na koje se akademija dotiče digitalnih kultura – danas većinski ne uzimaju u obzir izvaninstitucionalne perspektive, niti institucije visokog obrazovanja uzimaju u obzir njih, kako je u razgovoru istaknuo Leo Beslać, prevoditelj i glazbenik.
Ovi tekstovi pokušali su istaknuti te perspektive u mjeri u kojoj mainstream nažalost nikada neće moći, niti sa strane teorije, niti kao svojevrsni medijski megafon. Medijska kultura kao takva postaje sve opčinjenija populizmom koji iz svoje vizije ispušta zajednice i egalitarne oblike kolektivizma; sve što ga zanima jest parazitiranje na izrazima, jeziku i željama koje su proizvele upravo te zajednice na koje se poziva.
U svom eseju “Against Interpretation” (“Protiv interpretacije”, op. prev.) iz 1964. godine, Susan Sontag zapisuje: „Tumač, a da zapravo ne briše niti prepisuje tekst, mijenja ga. No to ne može priznati. On tvrdi da ga samo čini razumljivim, otkrivajući njegovo pravo značenje.“ Upravo to je kut gledišta koji čini digitalne supkulture važnima i zanimljivima: digitalne supkulture ne suprotstavljaju se “analognim” supkulturama, one ih nadograđuju te suptilno mijenjaju njihove konture kako bi bile barem do neke mjere razumljivije u digitalnom dobu nakon tehnološke revolucije.
Društvena pozicija, odnosno društvena dimenzija tehnologije u jednakoj je mjeri društvena (sociološka, kulturološka, politička) kao i striktno tehnološka (inženjering, komputacija, računalništvo), ali i filozofska (u prvom redu filozofija tehnologije). Takvo mostovlje – koje je samo po sebi pozicionirano podosta marginalno – na neki je način predstavljalo samu srž ove serije tekstova.
Predstavljale su se marginalne perspektive, znanstvene i umjetničke, ali iz pozicije “doživljavanja” kulture, ne samo njenog interpretiranja.
Ivan Slijepčević
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.