Knjiga Aleksandra Holige „Nogomet narodu“ bit će predstavljena u Dnevnom boravku Rojca u utorak 4. lipnja s početkom u 20 sati. S autorom razgovara Krešimir Krolo, a knjigu je objavio „Jesenski & Turk“ prošle godine.
„Jednog dana, kad se bude periodiziralo kvantitetom obilno, a kvalitetom oskudno sportsko novinarstvo u Hrvata, faza od studenog 2016. do tko-zna-kad će se zvati po Telesportu. Glavni urednik te redakcije je Aleksandar Holiga.
Nikada u Hrvatskoj, a ni šire, nijedna redakcija nije pisala bolje, odgovornije i informiranije o sportu. Holigina specijalnost je „najpopularnija i najvažnija sporedna stvar na svijetu“, nogomet. Njegove kolumne su fakat i cool i umne, on je navijač staroga kova i znalac novog formata.
Holigine kolumne meandriraju oko svog povoda, ocrtavaju kontekst da bi se lakše slio u tekst, zaviruju u prošlo i p(r)okazuju ga u današnjem, crpe iz raznih izvora, u sportu nalaze izravne veze sa – ma sa svime. U svakom od ovih tekstova je cijeli niz motiva kojima se neće veseliti samo nogometni fanovi, nego i sociolozi, antropolozi, povjesničari, fenomenolozi svih fela, ali i ljubitelji dobrog pisanja i priče. No, da prizemljimo loptu.“ – napisao je u predgovoru knjige Kruno Lokotar.
Aleksandar Holiga u prošlom je životu bio glazbeni kritičar i pisao po domaćim medijima o raznim aspektima pop kulture. Zadnjih se godina autorski bavi isključivo nogometom i svime oko njega. Bio je urednik hrvatskog izdanja magazina FourFourTwo i kolumnist za Tportal, Jutarnji list, Slobodnu Dalmaciju i Telegram. Pokretač je, autor projekta i glavni urednik Telesporta. Osim ondje, povremeno ćete naletjeti na njega i u stranim medijima kao što su The Guardian, FourFourTwo, When Saturday Comes, The Blizzard, 11 Freunde i drugi. Ovo mu je prva knjiga.
Organizator događaja je Savez udruga Rojca. Programi u Dnevnom boravku financirani su sredstvima Ministarstva kulture, Zaklade Kultura nove i Grada Pule.
POGLED S TRIBINE
Moj čovjek na terenu
U našoj branši postoji poseban panteon s legendama sportskog novinarstva, iako je posrnula hrvatska sportska kultura dala više legendarnih bekova nego čestitih novinskih tekstova, a kamoli legendarnih novinara. Naše su beatificirane legende, naime, uglavnom iz sportske redakcije Televizije Zagreb: pisano sportsko novinarstvo u Hrvata dalo je svega par lokalnih, županijskih legendi i gdjekojeg prolupalog doajena što bi penziju dočekao mitologizirajući nogomet u NDH.
Pače, sportski novinar u našoj je nesretnoj branši pejorativni sinonim za polupismenog zanatliju s fondom od tridesetak riječi i izlizanim uskličnikom na tipkovnici. U svemu, slavna tradicija hrvatske sportske štampe tanki je, u mahovinu zarastao mit koji već otvaranjem ukoričenih starih godišta otprhne poput moljca: cijela je njegova golema kulturna ostavština u hrvatskom rječniku sačuvan pridjev „žustro“.
Kompetentno, a dobro o sportu se na hrvatskom jeziku počelo stoga pisati tek kad je postalo moguće fizički se otrgnuti od okoštale tradicije bezmude i nepismene hrvatske sportske štampe. S novim medijima, internetskim blogovima i portalima, pojavila se tako i generacija kojoj informacijska revolucija nije omogućila samo da džabe gleda urugvajsku ligu i prati nogometni mercato, već da proširi teren i otkrije ozbiljne neke sportske spisatelje i teoretičare, s dalekih korner linija gdje ozbiljni spisatelji i ozbiljni teoretičari o sportu pišu ozbiljne knjige – generacija koja će umjesto Biće Mladinića početi citirati i Giannija Breru ili Jonathana Wilsona.
Jedan od njih je i Aleksandar Holiga, čovjek koji s jednakom strašću i znanjem piše i klasične nogometne mitološke eseje i znanstvene seminare o ulozi libera i evoluciji nogometne formacije. Osim strasti, pameti i erudicije, čovjek posjeduje još tri jednako važne karakteristike, bez kojih je ozbiljan nogometni spisatelj tek legenda hrvatskog sportskog novinarstva: on je, naime, nogometni ljevičar i socijalist, posvećenik narodnog Hajduka i navijač Liverpoola.
Moj čovjek na terenu.
Boris Dežulović