Društveni centar Rojc jedan od najvećih svoje vrste. Površina od 16.739 m2 zauzima prostor bivše vojne škole, vojarne, naknadno i prihvatilišta za izbjeglice. Od 1999. godine, nakon dogovora s Gradom, on postaje Društveni centar čiji korisnici i posjetioci danas ispunjavaju veći dio navedene kvadrature.
Legaliziranjem korištenja zgrade, bez naknade ali uz obvezu plaćanja struje, prostori su se kroz godine obnavljali, broj udruga je narastao, a s udrugama i broj aktivnosti, radionica, koncerata, festivala. Vlasnik zgrade je Grad Pula, a centrom upravlja Koordinacija DC Rojc koju čine tri predstavnika Grada i tri predstavnika Saveza udruga Rojca.
Na tribini “Ususret trećem desetljeću Rojca” održanoj u lipnju 2019. godine Dušica Radojčić, predsjednica Koordinacije DC Rojc, naglasila je da “velika potreba za samoorganizarenjem i razvojem u Rojcu postoji od ulaska prvih udruga u zgradu Rojca”. U tu svrhu osnovana je 2008. godine, odlukom Gradonačelnika, Koordinacija DC Rojc kroz koju se modelom sudioničkog javno-civilnog upravlja zgradom. Ovaj model jednim dijelom omogućuje i autonomnost i zajedničko donošenje odluka važnih za korisnike zgrade.
Prve organizacije civilnog društva koje su ušle u zgradu su i odredile sudbinu; ona se neće razviti u stambenu zgradu nego će prvi korisnici prostore koristiti za aktiviranje novih programa, festivala, koncerata (udruge i festivala Monteparadiso, kazaliste Dr. Inat, festivala Puf, Media Mediteranea,…) rapidno se šireći i gradeći scenu kasnih 90-ih i početkom 2000-ih. Pokazalo se da su samoinicijativa, drskost, odlučnost i visoka motiviranost urodili plodom. Istraživanje koje je telefonskim putem provela agencija za istraživanje tržišta Ipsos od 1. do 10. ožujka 2019. godine pokazalo je da je gotovo 91% Puležanki i Puležana svih dobnih skupina čulo za Rojc, a čak 90,2% ga redovno posjećuje.
Ispitanici kao tri najpozitivnije osobine Rojca navode “pozitivan primjer stavljanja u funkciju napuštenih vojnih objekata”, “mjesto gdje sve kategorije građana mogu provoditi slobodno vrijeme” i “primjer suživota različitosti”. Kao tri najnegativnije osobine izdvajaju “propadajuću infrastrukturu odnosno loše stanje zgrade”, “nepristupačnost za osobe s invaliditetom” i “teško snalaženje u zgradi i nedostatak signalizacije”. Činjenica da tako veliki broj korisnika iz lokalne zajednice aktivno konzumira sadržaje koje Rojc pruža i da kritički promišljaju o važnosti i širokom utjecaju na društvo, samo dodatno ukazuju na važnost mogućnosti da direktno sudjeluju u upravljanju. Inovativnost i glavni koncept participativnog modela upravljanja, sa aktivnim korisnicima koji su uključeni formalno ali i neposredno jest emancipacija i davanje glasa onima u društvu koji nemaju poziciju u donošenju odluka u kulturnoj politici.
Leda Sutlović, doktorandica na Odjelu za političke znanosti Sveučilišta u Beču i govornica održane lipanjske tribine sudjelovala je u istraživanju novih sudioničkih modela u kulturi koje je provela Zaklada Kultura Nova. Sutlović ističe da “ne postoji univerzalni koncept sudioničkog upravljanja. Glavna točka istraživanja je razmatranje odnosa između sudioničkog upravljanja i suvremenih karakteristika demokracije te teza da javno upravljanje u suvremenim uvjetima tržišne utakmice ne uspijeva adekvatno odgovoriti na stalne društvene promjene i izazove uz izuzetak suvremenih društvenih pokreta.”
Bitni elementi koji uvjetuju način upravljanja su veličina prostora, broj udruga korisnika, potpora javnog sektora, kulturna raznolikost lokalne zajednice, povjerenje dionika važne su sastavnice sudioničkog upravljanja koji treba razumijevati kao proces kojim se uspostavljaju odnosi povjerenja i mehanizmi za daljnji proces uključivanja. Sudioničkim upravljanjem stvaraju se nove vrijednosti kojima se nastoji potaknuti pozitivne promjene unutar zajednice.
U Hrvatskoj 40% organizacija nema odgovarajući prostor za rad, a u 7 gradova svjedočimo novonastalim kulturno društvenim centrima: Zagreb, Čakovec, Karlovac, Dubrovnik, Split, Rijeka i Pula.
Jedan od primjera iz prakse je zgrada Scheier u Čakovcu gdje se nakon 10 godina pokušaja suradnje okupljaju udruge u istoimenu platformu. Platforma funkcionira na način da predstavnici (2 člana platforme i 2 člana iz Županije) čine koordinacijski odbor koji upravlja zgradom. Odbor bira upravitelja koji onda raspisuje natječaj za predlaganje programa te izrađuje plan korištenja prostora. Županija pokriva troškove režija i tehničare, a članovi platforme sredstva za plaće i programe. U planu je uspostava polilokacijskog centra zbog nedostatka javnog prostora uslijed privatizacije.
Osnivanju je prethodio jedan propali sporazum sudioničkog upravljanja što samo govori o uloženom naporu i trudu koji su potrebni da bi se usustavili temelji funkcionalnog kolektiva.
Dušica Radojčić iz udruge Zelena Istra smatra da “Rojc nije nastao i ne postoji isključivo radi udruga koje djeluju u njemu već je usmjeren na društvo i korisnike iz zajednice. Od 600 ispitanika 500 ih koristi aktivnosti programa. Povjerenje korisnika i udruga s Gradom kao vlasnikom zgrade gradi se polako i sporo. Korisnici bi trebali upravljati resursima jer najbolje znaju koje su potrebe. “
Jelena Miloš, zaposlenica je Instituta za političku ekologiju ( IPE) i udruge Pravo na grad, gdje sustavno radi na istraživanju i primjeni modela participativnog upravljanja. Jelena je uz kolegu Andru Rilovića koordinatorica za izradu novog plana upravljanja. Oboje se bave programskom demokratiozacijom javnih ustanova i pitanjem zajedničkih dobara. Kroz projekt Grad(imo) Rojc planiraju da se “kroz participativan i konzultativan proces sa članovima Grada i udruga donese plan upravljanja uz podršku IPE-a s namjerom da se nađe učinkovitiji model upravljanja i sudjelovanje korisnika.” Miloš naglašava efektivnost ovakvog plana “ bržim donošenjem odluka, transparentnijim upravljanjem, jasnom podjelom odgovornosti te modelom uključivanja za sve.”
Ovakvo planiranje prvenstveno iziskuje odgovore na neka ključna pitanja: Što su zajednički ciljevi? Što je predmet upravljanja? Koja su nam sve tijela potrebna za upravljanje?
Koja bi bila uloga korisnika? Kako stvoriti bolje komunikacijske kanale? Kakav tip ustanove želimo?
Provođenjem planiranog modela sudioničko upravljanje postaje korektiv neuspjesima demokracije dovodeći do razumijevanja i prakticiranje kulture u širem kontekstu i unutar zajedničke perspektive. Koristi se institucionalna praznina koju predstavnička vlast propušta adresirati i građanima se daje ovlast u procesu donošenja odluka.
Kroz princip deliberativne demokracije daju se ovlasti svima uključenima u donošenje odluka, potiče se kompetentnost građana te njihovo osnaživanje.
Transformativan i pozitivan utjecaj na osobne živote pojedinaca koji sudjeluju u sudioničkom upravljanju razvija široke i transparentne razmjene informacija, reciprociteta i osjećaja povjerenja
Krajnji cilj je revitalizirati javni interes kroz javne rasprave uz donošenje kolektivnih odluka pod pretpostavkom da će one biti legitimnije i razumnije.
Istraživanje Zaklade Kultura Nova “Uradimo zajedno. Prakse i tendencije sudioničkoga upravljanja u kulturi u Republici Hrvatskoj” pokazuje da je svim društveno kulturnim centrima zajedničko uspostavljanje sudioničkog upravljanja na temelju javno – civilnog partnerstva. Razlike su u modalitetima ili unutar samih platformi ili u odnosu prema lokalnim vlastima. Svi uspostavljeni modeli rezultat su dugotrajnih pregovaračkih procesa.
Tekst i foto: Ivana Vojnić Vratarić