Podsjetimo se za početak, u skraćenoj verziji, objašnjena pojma Aktivizam u seriji Miramida Rječnik na Radio Rojcu od prije dvije godine: Aktivno zalaganje za opće dobro. Karakterizira ga dobrovoljnost, osobna vrijednosna motiviranost i izostanak adekvatne materijalne naknade. Aktivizam koji ovdje opisujemo je onaj koji ne razlikuje ljude po njihovim osnovnim identitetima. On je zalaganje za promjenu koja će smanjiti nasilje, nepravdu, diskriminaciju. Aktivizam polazi od unutrašnjeg osjećaja jednakopravnosti svih ljudi/ svih živih bića te – od manjka formalne, stvarne moći da se promjena provede. Aktivizam je jaka smjesa slobode, promišljanja, odgovornosti i djelovanja. Za aktivizam su važni empatija – osjećaj za drugoga, solidarnost – djelovanje za drugoga i – možda najvažnije – shvaćanje da na uobičajeni način taj “drugi” ne postoji. Svi smo jedno, Svemir, planeta Zemlja i život na njemu. Aktivizam je stalno učenje, stalni rad na sebi, upoznavanje drugih i drugačijih mišljenja i ljudi, odustajanje od podjele na važne i manje važne ljude, umijeće prepoznavanja maloga i važnosti sitnica, stalno smanjivanje strahova kojima smo okruženi ili su nam usađeni. Umijeće življenja. Aktivizam jeste ljubav prema sebi, drugima i životu, u djelovanju.
Smiju li se aktivisti baviti politikom? Zanimljivo pitanje, no zar on u svojoj najboljoj varijanti nije čista politika, briga za opće dobro? Pitamo za stranačku politiku, smije li se mješati s njom? Tko mu brani? Očekujemo od aktivizma neku čistoću, nevinost recimo, da bude daleko od politike. Zanimljivo i smisleno zvuči, no to bi značilo da politika nije čista, da nešto s njom ne valja, zar ne ? Ne nužno, no politika brine o interesima užeg broja ljudi, aktivizam ne, on brine o svima. Hvala, to je veliki kompliment. Svejedno mi nije jasno zašto se aktivizam ne bi smio uključiti u politiku? Pa zato jer onda postaje njeno oruđe, gubi svoj legitimitet. Tada on postaje politika sama. Hm, zvuči kao odlična vijest.
Govorimo li o aktivizmu ili o stručnosti? O samoj želji, posvećenosti da se neki problem riješi ili o znanju, vještinama, iskustvu da ga se riješi? Pa oboje, pretpostavljam. Tko profitira ako tom nagomilanom, rijetkom znanju, iskustvu, vještinama priječimo ulaz u politiku? Zvuči mi kao embargo. Kao zaštita politike od baš onoga što joj nužno treba. Ne bi li politika, stranke trebale objeručke prihvatiti te resurse, ljude, boriti se za njih?
Važna pitanja. Suodnos udruga i stranaka, zona straha, nečijeg ili zona manipulacije, nečije. Ima nas koji se borimo protiv straha i manipulacije, gradimo svoj kredibilitet, objavljujemo svaku lipu doniranu, bojimo se dana kada tih lipa nema, no ne odustajemo. Ima nas koji tužimo po sudovima druge aktiviste, prikazujemo se u najljepšem svjetlu, radimo sve ZA a ništa PROTIV, tako su nam marketinški konzultanti rekli. Oboje je dio demokratske scene i neka je. No to ne znači da smo isti, niti da želimo neku identitetsku istost, modeliranje ljudi, tužbama utjerivati strah i iscrpljivati one buntovne.
Da, pravi aktivizam brine za opće dobro, kao i prava politika. Pretjerana dobrobit nekima znači manjak drugima. To nije Staljinov komunizam, to su poruke klimatskih promjena. Što više energije trošimo, mi bogati, veće su šanse da će i nad nama nebo biti narančasto i mutno od dima. Politika koja se boji aktivizma nešto skriva, taji, možda nekompetenciju, možda skrivene ciljeve. Aktivizam koji se boji politike ima problem, neučinkovit je, promašuje. Imperativ je da smo jasni, transparentni, dosljedni, da su nam načini djelovanja primjereni, učinkovit, nenasilni. Nije ni stranka ni udruga dobra po sebi. To su forme. Bitni su sadržaji, ljudi, vrijednosti, načini ponašanja i djelovanja, oni nas predstavljaju, legitimiraju. To zna biti nekome problem, nekome podsjetnik da je na dobrom putu.
Goran Božičević
Photo by Tania Malréchauffé on Unsplash
Komentar dana Gorana Božičevića slušajte svakog dana u 12 i 16 sati na Radio Rojcu