Iako je Rojc u svojim brojnim udrugama okuplja aktivnosti i sadržaje iz različitih društvenih i rekreativnih sfera te se s pravom zove društvenim centrom, sam centar ipak dijeli mnoge zajedničke karakteristike s kulturnim centrima u okolici. Brojne su organizacije i udruge unutar same zgrade koje obavljaju neku kulturnu djelatnost, a neke aktivnosti poput predstava, izložbba ili koncerata jedne su od najposjećenijih u samome centru. Glumica Lara Živolić smatra da je kulturni sadržaj dobro zastupljen u DC Rojc jer pruža za svakoga ponešto, od kojeg ističe PUF kao izvrstan festival alternativnog kazališta. Voditeljica odnosa s javnošću Sajma knjiga u Puli također ističe da su kroz godine u Rojcu održani mnogobrojni programi posredno ili izravno vezani uz promociju književnosti koje smatra „važnima i nužnima za cjelokupnu ponudu literarnih zbivanja u Puli“ pogotovo jer „otvaraju prostor kvalitetnoj alternativnoj literarnoj sceni“. S druge strane akademski kipar Valter Černeka ne pristaje na podjele na višu i alternativnu umjetnost i kulturu te zaključuje da su “građani slobodni da sami biraju ‘kulturu i umjetnost’ s kojom se poistovjećuju i koja ih zanima.“ Nadodaje da je DC Rojc svakako neophodan gradu i šire, „ali on je samo jedan mali dio kulture i njegovog grada i onog sto ga okružuje.“
Černeka nadalje zaključuje da je „jednoj starijoj generaciji Rojc samo mala puzla u identitetu, dok mladoj može biti sunčani sat za odrediti položaj tog pojma.“ S druge strane i Živolić i Mošnja smatraju da je DC Rojc važan dio pulskoga identiteta. Živolić ističe da je Rojc „na neki način zaštitni znak našega grada“ smatrajući da je „svaki Puležan i Puležanka bar jednom bio/la u Rojcu bez obzira koje je struke i čime se bavi. I to puno govori o Rojcu.“ Mošnja se slaže s takvom tvrdnjom pa napominje da čak i kod „pasivnih korisnika prostora ili osoba koje ga možda nikada nisu ni posjetile“ postoji „svijest da u gradu postoji DC Rojc“. Kako pojašnjava Mošnja, „DC Rojc je već dobro ‘utkan’ u identitet prostora, pa već i tom činjenicom zadire i u identitet pulskih žitelja“, pa se tako o „ova dva identiteta gotovo da ne može niti govoriti u zasebnim dionicama, jer prvi utječe na sliku drugog i obrnuto.“ Ipak zaključuje da još uvijek prostor bivše kasarne nosi određenu stigmu kao „prostor dokolice ili previše alternativan“, pa se stoga može steći dojam da „određene programe prati i posjećuje uvijek jednak krug ljudi i da time zajednica koja djeluje unutar Rojca stagnira“.
Svi sugovornici posjećivali su DC Rojc, najčešće u mladosti kao prostor noćnog izlaska ili kao publika nekih od kulturnih, glazbenih i zabavnih programa. Živolić međutim dodaje i to da je „cijeli spektar aktivnosti veliki pokazatelj koliko je sve to neophodno za naš grad“, napominjući važnost udruga poput Suncokreta ili aktivnosti za ljude s posebnim potrebama. Mošnja ističe one udruge koje su „svojim aktivnostima uvijek spremne pružiti i određeni odgovor na aktualne društvene prilike“, a Černeka poziva na vraćanje odgojnim vrijednostima s obzirom na to da je Rojc nastao kao škola.
Problemi koji se najčešće spominju izgled je same zgrade, a posebno sanitarije. Lara Živolić ipak smatra da u samoj obnovi zgrade treba paziti da ona ne izgubi svoj identitet. Uz sve to, Iris Mošnja upozorava na probleme u komunikacijskom kanalu, kako između samih korisnika, tako i prema javnosti. Smatra da „svi korisnici prostora, udruge i društva nisu jednako kompetentni obavijestiti medije o svojim aktivnosti“, kao ni da svi „dionici zajednice Rojc kojima su prostori dani na korištenje ne uzvraćaju jednakom mjerom društvenoj zajednici, odnosno njihov rad nije transparentan javnosti“. Zbog toga ističe važnost Saveza udruga Rojc ili projekta Gradimo Rojc kao potencijal za građenje daljnje kohezije unutar samoga centra, napominjući da kolegijalnost uvijek mora imati primat nad konkuretnosti.
Anita Buhin
Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Rojca.
Vrijednost projekta: 2.372,125,89 kuna / 2.016.306,90 kuna sufinancirano je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda.
