Dokumentarni film Erik autora Danila Lole Ilića, nakon premijere i Pulskog filmskog festivala, prikazan je u petak i na Fažana media festu. Film dokumentira priču glazbenika Erika Balije, otvarajući ujedno pitanja prilagođenosti formalnog obrazovanja i javnih institucija osobama s invaliditetom. Štoviše, protagonist objašnjava i manje vidljive procese, poput namjernog isključivanja osoba s invaliditetom iz društvenog života zbog toga što su “previše zahtjevne”.
Kako je filmski festival Uhvati dan naglasio na jednom od svojih izdanja, čest je problem ovakvih filmova što odu u jednu od dvije krajnosti – praveći od svojih aktera ili superheroje ili jadne invalide. Međutim, Erik odolijeva ovim ekstremima, stavljajući prioritet na Erikov glazbeni put, ne dopuštajući – za razliku od većine filmova i televizijskih priloga – ni trunku patetičnog ili sažaljivog tona.
“Ljudi se boje invaliditeta, u ovom slučaju – tuđeg problema. Ne vidim zašto ga se oni plaše ako ga se ja ne plašim”, pita se Erik u jednoj sceni.
Kombinirajući arhivski materijal, poput Balijinog sudjelovanja u Supertalentu ili turneje po Škotskoj, metodom intervjua autor je uspio na što neposredniji način prikazati autentičnu prirodu protagonista. Međutim, ono što je zasigurno najviše utjecalo na intimni ton filma višegodišnje je poznanstvo redatelja i glavnog lika, kao i Danilova odluka da nekoliko mjeseci prije samog snimanja provedu vrijeme isključivo družeći se i upoznajući se.
Zahvaljujući tome, ovaj dokumentarac izbjegao je još jedno učestalo pogrešno skretanje, a to je stereotipizacija osoba s invaliditetom. Tijek priče ni u jednom trenutku ne zadire u ono što nije javni interes. Osim toga, dokumentarac upire prstom u goruće probleme koji se godinama unazad ne rješavaju, poput arhitektonskih barijera, osobne asistencije i stigmatiziranja osoba s invaliditetom u društvenom životu.
Erik objašnjava da se događalo da ljudi odbiju raditi s njim zato što su čuli da je previše zahtjevan. “Što manje pitaš, to su kulturniji. A sve što se treba napraviti kulturno i što bi meni olakšalo, smatra se zahtjevnim”, kaže on. Odrastajući u malom mjestu poput Fažane, svi su naizgled znali sve o njemu, formirajući mišljenje koje je moglo ali i nije moralo biti ispravno. Ovaj film prikazuje ga u drugačijem kontekstu, osvijetlivši dijelove priče koje čak ni Fažancima nisu bile poznate.
Iako će nekome Erik djelovati kao običan film o običnom životu, to i jest bio njegov cilj – pokazati da nema ničeg nepoznatog ni zahtjevnog u životu osobe koja koristi kolica; kako je i sam Erik rekao u Supertalentu: “Mogu sve, samo me ne tjerajte da hodam.”
Marija Stojadinović