Od 25.11, datuma kog su narodi Jugoslavije, a posebno Bosne i Hercegovine znali kao Dan ZAVNOBiH-a, svega nekoliko dana prije 29.11, datuma kog su narodi Jugoslavije znali kao Dan Republike, Radio Rojc širi svoju borbu i pojačava se Kulturno umjetničkim programom edukativnog karaktera, u narodu znanom i kao KUPEK.
Autor KUPEK-a je Dejan Kožul, novinar više medija sa prostora Jugoslavije (Novosti, Lupiga, Federalna TV…). Već više od osam godina uređuje i vodi KUPEK za koji kaže da je najslobodnija moguća teritorija u kojoj nema tabooa, a ni svetih krava. U više od 250 emisija ugošćavao je kako poznate, a još više javnosti nepoznate umjetnike i umjetnice iz oblasti književnosti, glazbe, filma, stripa, kazališta, fotografije, dizajna… u želji da im omogući prostor u kom će neometano moći predstaviti svoj rad, svoje stavove , želje…
Emisije su dostupne preko mixcloud platforme (https://www.mixcloud.com/dejankozul ) a Radio Rojc se uključuje u 254. po redu u kojoj je gošća Jelena Radenović, autorka filma „Umetnost sećanja“.
U filmu “Umetnost sećanja”, Jelene Radenović, koji je premijerno prikazan na festivalu “Slobodna zona”, Đorđe Kadijević kaže kako je Jugoslavija bila velika ideja ali da joj “mi” nismo dorasli, odnosno da smo bili mali i teško da tu može čovjek išta da spori. Jugoslavija, posebno ona poslije Drugog svjetskog rata, bila je velika ideja. Ogromna. I dobrim dijelom se i ostvarivala ali kao svaka ideja, koliko god ona bila velika, da bi ostvarila svoj puni potencijal mora imati dobre, čiste temelje. A temelji Jugoslavije bili su zasuti krvlju. I nisu ih čistili. Nitko nije imao snage da to učini. Tu smo bili mali.
A onda je vrhu Partije, a kažu i samom Titu, palo na pamet kako bi spomenici na mjestu stradanja mogli biti dobra ideja. Ili barem ja tako mislim. Spomenici koji bi bili toliko grandiozni da se o onome što je u tim temeljima, na kojima će nastajati, ne bi smjelo šutjeti jer nemoguće ih je zanemariti.
Ili to samo romantiziram. Možda te ideje uopće nije ni bilo. Možda su tom odlukom željeli samo pridobiti još malo simpatija jer rane su još bile svježe, sjećanje na stradale također. To imamo danas. Spomenici se podižu, ne kao komemoracija stradalima, već su oni često drugo sredstvo sukoba. zbog kog su nastali. O tome postoji sjajna publikacija Centra za nenasilnu akciju o čemu je snimljena i KUPEK emisija.
Teško nam se odmaknuti iz te bolesne perspektive. Toliko smo uvučeni u nju da zaboravljamo što je bilo prije. Možda je izlizani kliše ali prije je bilo bolje, prije je bilo drukčije.
Zamislite situaciju u kojoj se dječak/dečko koji čitav život, istina ne baš i dug, bavi čuvanjem ovaca i zemljoradnjom, misleći da je to ono sa čim će se čitavog života i baviti, odlučuje javiti se na javni konkurs za izradu spomenika posvećenog stradalima u vrijeme Drugog svjetskog. I biva izabran za gradnju spomenika Bratstvu i jedinstvu u Prištini, strijeljanim đacima u Kragujevcu, Radničkom bataljonu na Kadinjači i, najvažnije, spomenika na Tjentištu, posvećenog stradalima u Bici na Sutjesci.
Autor navedenih spomenika, Miodrag Živković je jedini među živim, a navodno je prije nego se odlučio za rješenje za spomenik na Tjentištu, dvije godine pričao sa učesnicima bitke, kako bi bolje razumio razmjere stradanja.
Mogli su se ti životi upregnuti u slavu izgradnje jugoslovenske nacije, u slavu partije i sistema i ne treba imati dilemu da ta ideja nije bila prisutna, ali da je bila presudna onda opisani dječak ne bi imao nikakvu šansu. Baš kao ni Dušan Džamonja, Bogdan Bogdanović, Vojin Bakić, Jordan i Iskra Grabulj, Gradimir Medaković…
Ta Jugoslavija je takvom dječaku pružila šansu života.
Ta je Jugoslavija pokazala svoju veličinu onog trenutka kad im je dala odrešene ruke pa više nije bilo bitno samo šta se obilježava spomenikom, već i kako se to čini sa tim što su tu autori imali punu slobodu. Imali su slobodu da sagledavaju prošlost kroz stradale, da gledaju u budućnost i kako će spomenici komunicirati u budućnosti sa novopridošlim generacijama.
I tu smo opet bili mali.
U jednom trenutku se čak i uništavanje činilo bezbolnijim od zaborava. A da su uništavani, jesu. Posebno po Hrvatskoj. Trebalo je osloboditi prostor za novi narativ posvećen Domovinskom ratu. Trebalo je uništiti sjećanje na ideju kojoj nismo bili ravni, ali ta ideja je bila toliko velika, kao i načinjeni spomenici da su neki ipak preživjeli. Nisu svi uništeni. Pomalo zaboravljeni, ali ne i uništeni.
A kad pričamo o zaboravu, možda je najbolji primjer onaj sa Tjentišta kad je spomenik počeo da klizi i urušava se. Da nije bilo tvorca spomenika i sačuvanih planova za gradnju danas bi pričali možda o nekadašnjem spomeniku na Tjentištu. Nadživio je zaborav. I danas opominje ali i slavi život.
Jednom je Bogdan Bogdanović rekao da je najveća pohvala njegovom djelu djevojka koja začeta na Partizanskom groblju u Mostaru.
Kad u filmu Jelene Radenović “Spomenici sećanja” gledamo parkour momke kako “osvajaju” spomenike prvo što će većini pasti na pamet je da ih skrnave i da gaze sjećanja o stradalima. Naprotiv. Sjećanja su gazili neki drugi. Ja vidim momke koji bi, zbog izuzetnog poštovanja koje ukazuju prema njima, možda bili upravo na tom mjestu u vrijeme Drugog svjetskog i pružali otpor nacistima.
Oni koji autorki filma prigovaraju zbog toga su upravo oni koji omalovažavaju mrtve uvodeći četnički narativ kao antifašistički i u potpunosti omalovažavajući pa čak i kriminalizirajući partizanski. Njima je život na cijeni samo ako je ugašen. Kao takav nema više nikakvo pravo. I kao takav zgodan je za manipuliranje s njim.
“Nama ne trebaju živi ljudi. Trebaju nam mrtvi kako bi se njihovi životi, odnosno smrt, utkali u mit o Srbiji”. Parafrazirao sam reakciju i odgovor koji su generalu JNA, Vladi Trifunoviću, dali predstavnici iste te vojske kad je iz Varaždina u Beograd, te 1991. godine, vratio žive mladiće. Završio je u zatvoru zbog izdaje.
Trifunović je rodom iz kozarskog kraja. Porodica mu je gotovo u potpunosti stradala u Jasenovcu i Gradiški.
“Kad sam pitao Bogdana zašto cvet? Bogdan me pitao da šta prvo stavim kad dođem na mesto gde je neko stradao. Položim cvet”. Opet sam parafrazirao, ali ovoga puta, Đorđa Kadiijevića kad je objašnjavao zašto je u Jasenovcu napravljen cvijet.
On stoji uspravno, kao i polomljena krila u Kragujevcu, kao i kamenje klanca na Tjentištu, kao spomenik na Kozari… Točno kao da su izrasli iz prirode koja ih okružuje i sa kojom su se sjedinili.
Jelenin film kao da započinje tu komunikaciju, kao da otvara i to poglavlje. Novo je to gledanje na spomenike jer ne možemo ih gledati nikako samo kao umjetničko djelo, koliko god ono vrhunsko bilo. Dodanu vrijednost daje im upravo mogućnost da ih gledamo puno šire. Dok god stoje tako prkosni oni nam ukazuju da će opstati samo ako ne remete sklad prirode.
Razgovor sa Jelenom o filmu “Umetnost sećanja” možete slušati u 254. KUPEK-u u ponedjeljak, 25. 11. na Dan ZAVNOBIH-a premijerno od 21 h.
Pripremio: Dejan Kožul